Velike su razlike između nekadašnje djece, kada su se svi igrali na igralištima ili ispred zgrade, i današnje, kada su svi na mobitelima ili laptopima u stanu
Kako mnogi primjećuju velike razlike u odgoju nekad i danas pa je tako jedna osoba odlučila otvoriti tu temu na Redditu i pitati korisnike što oni misle: “Koje sve razlike u odgoju i/ili ponašanju primjećujete između današnje djece i vas i vaših vršnjaka nekad? Ja sam primijetila da dosta djece (starije od 10 godina) ovisi o prijevozu roditelja što u moje vrijeme nije bio slučaj. Znam curu koja ima dijete od 12 godina i svaki dan ga čeka poslije škole da ga vozi doma, a živi u manjem gradu i škola je udaljena možda 20-ak minuta pješice. Da ne navodim očigledno, ovisnost o društvenim mrežama i poplava tzv. influencera, ali tu ulogu igra vrijeme u kojem se nalaze, odnosno dostupnost svih mogućih medijskih sadržaja. Također, više smo bili vani i mislim da su nas roditelji više tjerali da čitamo knjige.”
Nisu zainteresirani ni za što
Jedna žena je tako napisala da djeca danas nisu zainteresirana za puno toga: “Radim s djecom i primijetih da su manje znatiželjna, odnosno dosta patetična pa ih je teško i za što pridobiti. Čini mi se da je moja generacija bila po tom pitanju malo lakša za animirati. Moja je teorija da je za to barem djelom kriv lako dostupan dopamin koji im je doslovno 24/7 pod prstima. Jednostavno im ne mogu biti zabavna koliko i Cocomelon. Ujedno mi se čini da ne znaju biti sami niti da se znaju nositi s dosadom, barem ne bez nekog digitalnog pomagala.”
Na temu o nezainteresiranosti joj je odgovorio jedan 15-godišnjak: “Ja imam 15 godina i iskreno se čudim zašto moji vršnjaci uopće nisu znatiželjni. Na skoro sve odgovaraju s ‘tko je pitao’ ili ‘baš me briga’, bez obzira pitam li ih ja nešto, netko drugi od prijatelja ili čak učiteljica, s njima se skoro uopće ne da razgovarati. Ni na društvenim mrežama ništa konkretno ne razgovaraju, ili si šalju memove ili skupljaju vatre na Snapu, skoro ništa ih ne zanima. Ne znam jesam li ja jednostavno previše boomerski odgojen ili što, ali meni je doslovno sve zanimljivo pa čak i najgluplje stvari.”
“Djeca danas kao da nemaju istu razinu strpljenja i pažnje kao naše prijašnje generacije, kao da samo čekaju kad će zvoniti samo da izvade mobitele pod odmorom i gledaju gluposti ili igraju igrice. Radim s učenicima trećeg razreda pa sam se uvjerila u to. Isto tako, kad god gledamo neki film na satu, pažnja traje možda 20 minuta i nakon toga samo se vrpolje, gledaju na sat i čekaju zvono. Baš ih je nekad teško pridobiti”, objasnila je učiteljica iz Požege.
Roditelji ih ne puštaju same
Mnogi su se dotakli toga da roditelji voze djecu u školu: “Činjenica je da ljudi danas ne daju klincima da idu sami u školu, do dućana, do susjede, ali im daju mobitel u ruku čim napune tri godine. Također, što se uopće ne druže na školskom ili u parku. Park blizu mene, kad sam ja bila mala, ujutro i popodne je bio krcat djecom, a sada, ako možeš troje ljudi unutra vikendom naći, to je super. Živim u ulici u kojoj su kuće i svaka ima vrt, čim temperatura dođe iznad 20, ja sam u vrtu na ležaljci 24/7, uopće se ne čuju djeca jer nitko neće na kisik.”
“U mojem gradu su djeca (koja su živjela bliže), išla čak pješice sama iz vrtića, a kamoli iz škole. Manji smo grad pa je sve bilo sigurno, a i mi koji smo bili drugo ili treće dijete roditeljima, više nisu bili toliko zabrinuti”, rekla je žena iz Daruvara.
I ostali su se sjetili kako su išli pješice do škole: “Ja sam išao 20 km kroz snijeg do škole, dok se današnju djecu vozi okolo u Range Roverima.”
“Mene i sestre roditelji nisu nikad vozili u školu niti smo ih ikad tražili, dok brata, koji je mlađi osam godina, voze svaki dan u školu i gdje god treba, vjerojatno da mu se noge ne bi rastopile putem. Što se tiče igranja, prijatelji i ja smo cijelu osnovnu i srednju proveli na igralištu, dok su danas ta igrališta prazna. Ne znam, držanje pod staklenim zvonom, ovisnost o društvenim mrežama djece i roditelja, itd.”, komentirala je jedna žena.
Ne znaju voziti bicikl i plivati
Neka djeca još ne znaju ni bicikl voziti: “Nedavno sam saznao šokantnu činjenicu, da jako puno djece u Zagrebu uopće ne zna voziti bicikl. Mogu ovo naširoko elaborirati, ali mi se ne da pa ću samo kratko reći da su roditelji čija djeca ne znaju voziti bicikl, (a nema opravdanog razloga za to, npr. invaliditet, siromaštvo…) jednostavno zakazali. Možda sada misle da je to preoštra izjava, ali pustimo vremenu da pokaže kuda to vodi.”
“Sestra je naučila voziti bicikl, ali nakon onog malog je više nije zanimalo, role su joj bile glavne, a ja si sam i sada popravljam bicikl”, objasnio je jedan muškarac.
Drugi je dodao da ne znaju ni plivati: “Dodao bih i plivanje. Life saving skill, a danas puno djece ne zna jer ih, naravno, ne zanima, a roditelji ne potiču jer se pahuljice raspadnu od same pomisli.”
Promjene nekad i danas
Jedan muškarac se nostalgično prisjetio svog djetinjstva: “Puno toga se promijenilo, baš puno. Teško je uopće nabrojiti, tehnologija, mentalitet, ambicije, ogromni životni troškovi koji zahtijevaju da oba roditelja rade (ovo prije i nije bio standard kad sam ja bio školarac, rijetko tko je išao u boravak, danas rijetko tko od djece nije u boravku). I ne znam je li to nostalgija, ali rekao bih da je prije 25 godina bilo ljepše biti i dijete i roditelj.”
“Danas u odgoju vidim i dosta truda oko djece što se tiče validiranja njihovih emocija i pomaganja da odrastu u emocionalno stabilne osobe, što ne treba brkati s neodgajanjem djece i puštanjem da budu razmažena. Također, puno manje se djeca tuku, što je također pozitivna promjena po meni”, dodao je drugi muškarac.
Neki su se dotakli poštivanja autoriteta: “Drago mi je što u odnosu na prijašnje generacije, nije da slijepo poštujemo autoritete samo zato što je netko stariji, jer je netko profesor. To što je taj netko duplo stariji od mene, ne znači da ne može biti kreten i da ga imam zašto poštovati. To što je netko profesor ne znači da se može ponašati kao bitanga bez da ga kolektivno, otvoreno, pošaljemo u ku…”, prenosi Net.hr.