Hrvatski premijer Andrej Plenković nedavno je izjavio da se 230.000 iseljenih Hrvata namjerava vratiti u domovinu. Nije sporno da želja za povratakom kod iseljenika postoji, ali…
Dugotrajni negativan demografski trend u Hrvatskoj pojačao se naročito poslije ulaska u Europsku uniju 2013. godine. Ekonomski motivi iseljenicima su u prvom planu, iako nisu jedini. No hrvatski premijer Andrej Plenković izjavio je 11. prosinca za francuski Le Monde da se tih “230 tisuća” emigranata iz RH, koji su uglavnom odselili na (sjevero)zapad kontinenta, ipak – namjerava vratiti. Premda je već i navedeni broj sporan, s obzirom na ranije najčešće projekcije na razini barem 300 tisuća, on nipošto u toj tvrdnji nije jedini diskutabilan, piše Deutsche Welle.
Po čemu dakle predsjednik Vlade RH s takvom sigurnošću – ako ikako – zaključuje da će se dotični iseljeni hrvatski građani vratiti natrag, ili makar većina njih? DW je pretpostavio da bi za takvo stajalište morao raspolagati nekakvim javno dostupnim znanstvenim pokazateljima, osim ako nije riječ isključivo o najavi ekonomsko-političkih uspjeha njegove vlasti koji se tek imaju ostvariti i koji bi privukli povratnike. U potrazi za onima prvim indicijama, pak, obratili su pažnju na istraživanja u demografskoj tj. sociološkoj, kao i politološkoj struci, ali i na “terenu”.
Nema perspektive za mlade
Institut za migracije i narodnosti (IMIN) u Zagrebu proveo je dva takva istraživanja vezana uz novije iseljavanje, pri čemu studija “Demografski potencijali hrvatskog iseljeništva“ navodi kako je samo 29 posto od pet stotina ispitanika jasno otklonilo namjeru povratka. Čak 70 posto je onih koje se ili žele vratiti ili tu odluku još nisu donijeli, što znači da želja svakako izrazito postoji, mada ona zacijelo ostaje i kod velikog dijela onih koji povratak ipak nisu realizirali.
Ravnateljica instituta Marina Perić Kaselj upoznala nas je i sa spomenutim ekonomskim kontekstom iseljavanja iz RH, navodeći razloge kao što su nezaposlenost, neriješeno stambeno pitanje, nepovoljni uvjeti rada.
“Odluku o iseljavanju kod mladih dodatno potiče negativno društveno-političko okruženje, kao i prevladavajuće mišljenje u javnom diskursu da u Hrvatskoj nema perspektive za mlade”, rekla je Perić Kaselj.
“Iako iz preliminarnih rezultata istraživanja“, nastavila je, „postoje naznake za mogući povratak ili mogućnost da se veći broj mladih odluči za ostanak u Hrvatskoj, generalno prema našim procjenama na osnovi znanstveno-stručnih istraživanja koje provodimo, mala je mogućnost trajnog povratka ‘suvremenih migranata’.”
Po njezinu mišljenju, Hrvatska bi se trebala usmjeriti na tzv. cirkularne ili stručne migracije, uspostaviti poticajne mjere za useljavanje potomaka hrvatskih iseljenika iz Južne Amerike, te se usredotočiti na mjere olakšavanja i promicanja suradnje s dijasporom, prvenstveno u sektor ulaganja dijaspore i transnacionalno poduzetništvo.
Ogorčenost političkim i gospodarskim prilikama
“Nisam vidio tu premijerovu izjavu“, najprije je na upit DW-a odgovorio Joško, elektrotehničar iz Zagreba koji je krajem prošlog desetljeća otišao u austrijski Tirol i ne planira, kao što sam kaže, povratak u domovinu. Neko vrijeme je potkraj vrhunca pandemije doduše proboravio u Hrvatskoj, ali nije se kolebao oko nastavka svog radnog vijeka u Austriji. Zatražio je da mu ipak ne objavimo prezime, jer je svjestan da ga još „muči ogorčenost na političke i ekonomske prilike u zavičaju“, a ne bi želio da mu „nešto zamjere oni koji su ostali doma“.
“Mislim da tamo više nema nade za sljedeće bar dvije-tri generacije, sve su uništili ovi na položajima, ubili su pojam u ljudima. Niti se tko buni, niti se zna kako bi se moglo dalje. Sve ide kako god, postali smo jedno veliko odmaralište za strance, od naših samo za ‘lovatore’, i gubimo jedno po jedno pravo na normalan život i pristojnu plaću. I djeci da pružimo neku budućnost“, izgovorio je u jednom dahu ovaj otac djeteta predškolske dobi koje će, dodao, dogodine upisati u prvi razred osnovne škole u Austriji.
I povratak ima svoju cijenu
Vedrana Baričević, docentica sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti (FPZ) koja se među ostalim bavi i migracijama, rekla je za DW da je u istraživanjima moguće mjeriti iskaz namjere ili želje povratka. „Ipak, čak i kad se iseljenici potencijalno žele vratiti, ideja o povratku često ostane mit“, upozorila je, objašnjavajući to integracijom u novu sredinu odakle zatim odlazak „ima cijenu”, dok ni povratak „više nije nastavak tamo gdje je osoba stala, nego kretanje jednim dobrim dijelom ispočetka”.
Nadalje, osoba koja promišlja o povratku mora uzeti u obzir kolika je šansa da će biti zadovoljnija sa životom u svojoj domovini. „Nije mi poznato“, dometnula je Baričević, „na temelju kojih istraživanja bismo mogli ustvrditi da se velik broj onih koji su recentnije otišli, planira vratiti. Recentnija istraživanja koja su meni poznata nisu došla do tih podataka.” Dobili smo i primjere: istraživanje Tade Jurića provedeno u Njemačkoj i objavljeno 2017. godine, kao i istraživanje Zvonimira Galića i suradnika iz 2019. godine, provedeno u više europskih zemalja.
„Oni nalaze da je manji broj onih koji navode da se planiraju vratiti bezuvjetno, a veći je broj ispitanika koji postavljaju uvjete. Primjerice, kod Jurića, dio promišlja o povratku u mirovini, dio navodi da bi se vratio isključivo ukoliko bi se ekonomska i društveno-politička situacija u Hrvatskoj značajno promijenila, i slično“, čuli smo potom od ove politologinje s FPZ-a, uz dodatak kako ispitanici Galića i suradnika smatraju svoju plaću i osjećaj ekonomske sigurnosti mnogo boljima u zemlji iseljeništva nego u Hrvatskoj, a posebno pokazuju „veće zadovoljstvo svojom razinom optimizma”.
Politička poruka nezadovoljstva
U izjavama prikupljenim kroz navedena istraživanja, kao što nekad vidimo i u medijskim istupima iseljenika, nerijetko je naglašena poruka da se neće se vratiti u “ovakvu” Hrvatsku.
“Jasno, to je politička poruka“, zaključuje Vedrana Baričević, „koja ima za cilj podcrtati razinu nezadovoljstva stanjem stvari, kao i činjenicom da su se osjetili primoranima otići. Rijetko tko rado napušta svoju zemlju; to je zemlja u kojoj su stvoreni svi ili većina društvenih i obiteljskih odnosa pojedinca prije odlaska.”
“Potreba ispitanika da u svim navedenim istraživanjima naglase nezadovoljstvo političkim prilikama govori sama za sebe. Ne kaže se stoga bez razloga da je emigracija ustvari ‘glasovanje nogama'”, zaključila je naša sugovornica s FPZ-a, prenosi net.hr.
