Hrvatska je još 2003., za vrijeme SDP-ove vlade, uvela doživotni zatvor, ali u par mjeseci sve je palo zbog greške pri donošenju zakona
Ubojstvo 19-godišnjeg maturanta Luke Milovca, kojeg je usmrtio osuđeni ubojica, lopov, sotonist i obiteljski nasilnik s psihičkim problemima, na brutalan je način otvorilo pitanje brojnih problema hrvatskog pravosuđa. Istaknulo je i raspravu o blagim zatvorskim kaznama. U Hrvatskoj su tek četiri osobe osuđene na maksimalnu kaznu zatvora od 50 godina.
Primjerice, Dragan Paravinja, koji je oteo i ubio maloljetnu Antoniju Bilić, služi kaznu od 20 godina zatvora. Davidu Komšiću, koji je trudnu djevojku izbo 88 puta, kazna je naknadno smanjena.
Brojni građani, političari, novinari i odvjetnici smatraju da bi trebalo uvesti strože sankcije, uključujući i doživotni zatvor. Zanimljivo je da takvu kaznu u Europskoj uniji nemaju samo Hrvatska i Portugal.
Jedan počinitelj ubio je dvije osobe, izašao na vikend i ponovno počinio ubojstvo. Drugi je nakon odslužene kazne ponovno ubio. Sisački i drniški zločinac ponovili su teška kaznena djela bez pokazivanja kajanja, zbog čega dio javnosti smatra da bi takve osobe trebalo trajno zatvoriti.
“Mislim da treba uvesti doživotni zatvor za, naravno, najteže slučajeve. Ne zbog toga da to bude kazna i odmazda društva, jer je već ovih 40-50 godina prilično visoka kazna, nego iz tog razloga da se vrši ‘monitoring'”, kaže kriminalist Željko Cvrtila.
Pitanje je bi li Dragan Paravinja, koji je silovao i ubio Antoniju Bilić, u slučaju uvođenja doživotnog zatvora ostao iza rešetaka do kraja života umjesto da služi kaznu od 20 godina. Bivša ministrica pravosuđa smatra da ključni problem nije izostanak doživotne kazne, nego činjenica da su maksimalne kazne od 40 i 50 godina izrečene vrlo rijetko.
“Ovdje nije pitanje visine gornje kazne, pitanje je primjene. Sudovi nisu spremni izricati najteže kazne, zbog čega? To je pravo pitanje. Nije pitanje doživotne kazne, nego zašto ne primjenjuju 40 i 50 godina za najteža kaznena djela. Meni je to neobjašnjivo”, kaže odvjetnica i bivša ministrica pravosuđa Vesna Škare Ožbolt.
Hrvatska je 2003. uvela doživotni zatvor
Među svih 27 članica Europske unije, samo Hrvatska i Portugal nemaju propisanu kaznu doživotnog zatvora. U ostalim državama članicama ona se izriče za najteža kaznena djela poput teških ubojstava, terorizma, ratnih zločina te najtežih oblika silovanja i seksualnog nasilja.
No, prema odluci Europskog suda za ljudska prava, osobe osuđene na doživotni zatvor nakon određenog razdoblja, najčešće između 15 i 25 godina, mogu dobiti priliku za uvjetni otpust, ali isključivo ako stručna komisija procijeni da više ne predstavljaju opasnost.
“Za one za koje se procijeni da ne mogu i nisu sigurni za funkcioniranje u zajednici – njima bi se sukcesivno produživala kazna, pa ako treba i doživotno, ako se nikada ne poprave i ako se procijeni da nikada ne mogu biti korisni i sigurni članovi društva”, kaže Cvrtila.
Zanimljivo je da je Hrvatska još 2003. godine, tijekom mandata SDP-ove vlade, uvela doživotni zatvor, no zakon je vrlo brzo pao zbog pogreške u proceduri donošenja, pa prema njemu nitko nikada nije bio osuđen.
“Da, imali smo to i to je Ustavni sud ukinuo jer nije bilo izglasano dvotrećinskom većinom. Sad će sigurno biti prijedloga. Sjetimo se u Srbiji nakon masakra u Ribnikaru, politika je najavljivala i uvođenje smrtne kazne”, kaže novinar Jutarnjeg lista Dušan Miljuš.
Srbija 2019. uvela doživotni zatvor
Nakon strašnog slučaja otmice, silovanja i ubojstva mlade Tijane Jurić, Srbija je 2019. godine uvela doživotni zatvor, poznat kao Tijanin zakon. Ipak, dio stručnjaka upozorava da ni najstrože kazne ne mogu nužno spriječiti najopasnije počinitelje.
“Bojim se da, kada je riječ o monstrumima i psihopatima – dakle ne o psihičkim bolesnicima, nego o psihopatima – nikakva ih kazna neće odvratiti”, kaže odvjetnik Fran Olujić.
“Recimo, u Americi koja ima smrtnu kaznu, gdje se svakodnevno događaju masovna ubojstva, pucnjave. Postoje ta neka istraživanja koja govore da ni smrtna kazna ne donosi tu glavnu ulogu kazne koja bi trebala biti, a to je da se sprečavaju buduća takva kaznena djela”, objašnjava Miljuš.
S druge strane, neki smatraju da bi doživotni zatvor ipak poslao jasnu poruku društvu, čak i ako ne bi spriječio sve zločince.
“Doživotna zatvorska kazna, je li nam treba? Strah je dobar, strahopoštovanje je još i bolje. Ja mislim da treba, jer kad bi se uvele takve kazne, ne bi se dogodilo da Dragan Paravinja tu negdje iza ćoška viri. Za koji mjesec ili godinu bi trebao izaći van”, kaže novinar RTL-a Andrija Jarak.
Nakon ozbiljnih propusta u slučaju Kristijana Aleksića, i iz Ministarstva poručuju da su promjene u sustavu nužne.
“Je li to doživotni zatvor? Ne znam, možemo razmisliti. Je li to – a sigurno jesu – mjere koje bi takve osobe detektirale unutar sustava. I ne samo kaznenog sustava, nego unutar pravosuđa, socijale, zdravstva. Dakle, takve osobe moraju biti praćene. Ne mogu se te osobe izgubiti nakon 10 godina od zatvora, a osuđene su za ubojstvo mlađe žene”, kaže ministar Damir Habijan.
Brutalno ubojstvo zbog kojeg su se u Drnišu okupile stotine prosvjednika još je jednom ukazalo na ozbiljne probleme pravosudnog sustava. Promjene su, smatraju mnogi, neizbježne. Bilo da je riječ o doživotnom zatvoru, nadzoru počinitelja nakon izlaska iz zatvora ili nekom drugom rješenju, cilj je da se tragedija poput one Luke Milovca više nikada ne ponovi, prenosi Danas.hr.
