Ljudi koji žele posvojiti ima puno više nego djece koja čekaju posvojenje, ali problema je puno. Rijetko se kada mogu posvojiti bebe, birokracija je nemoguća, postupak traje godinama
Ima mjesec dana da svi u Hrvatskoj pričaju o posvajanjima djece iz Afrike, svako malo može se čuti argument: pa šta su išli u Kongo, šta fali Nazorovoj i djeci iz Hrvatske. E pa nije to baš tako jednostavno.
Da, ljudi koji žele posvojiti ima puno više nego djece koja čekaju posvojenje, ali problema je puno. Rijetko se kada mogu posvojiti bebe, birokracija je nemoguća, postupak traje godinama.
“Prva memorija je s tri i pol godine kad je socijalna služba došla po mene i čupala me iz ruku moje udomiteljice”, priča Marta Divjak, novinarka i pokretačica inicijative “Moramo vam nešto reći”.
Marta je tada ušla u život svojim roditeljima. Bivša ministrica Divjak i njezin suprug čekali su je zapravo od njezina rođenja. Jer baš tad kad se Marta rodila, oni su ušli u registar posvojitelja. I čekali.
Posvojena je s tri i pol godine. To je za nju prekasno.
“Apsolutno. … Mene su u te tri i pol godine isprešaltali iz biološke obitelji u udomiteljsku obitelj pa onda u sadašnju stalnu, trajnu obitelj”, rekla je Marta.
I ostale su joj traume s kojima se i danas bori. Iako, kako sama kaže, ima najdivnije roditelje koji su joj omogućili sve.
“Uvijek je pitanje koliko dugo dijete čeka na to da dobije roditelja, a ne koliko ljudi koji su zainteresirani za posvajanje čekaju da bi ostvarili roditeljstvo”, govori Diana Topčić Rosenberg, stručnjakinja za socijalnu politiku
Diana je svoju kćer čekala dvije i pol godine. Ona je svoju zauvijek mamu čekala godinu dana.
“Sigurno jedna od ljepših priča hahahah jer smo se evo našle … ali ima i drugih priča koje su se događale u roku pet šest mjeseci i ima i nekih priča koje se nisu dogodile nikada”, dodala je Diana.
A što znači za jedno dijete koje je primjerice s dvije godine izuzeto iz obitelji pa je smješteno za početak u jednu instituciju, u jedan dom?
“Iza toga kreće proces prva udomiteljska obitelj, druga udomiteljska obitelj, treća i onda se nakon nekoliko godina dogodi posvojenje”, odogovrila je Dubravka Marušić iz udruge za potporu posvajanju ADOPTA.
Zašto se to događa? Kažu naše sugovornice – ne zbog zakona. Dobri su i ne treba ih mijenjati. Samo treba po njima postupati.
“Glavni problem u sustavu je taj da se ne oduzimaju roditeljska prava biološkim roditeljima koji su dobili jako puno šansi, nije to baš dobro regulirano”, objašnjava Marta.
Zato trenutno imamo ovakvu situaciju – posvojitelja je više od tisuću, djece po domovima ili udomiteljskim obiteljima više od tri tisuće, a samo 200tinjak onih koji se mogu posvojiti. Ostali čekaju ili povratak biološkim roditeljima ili sud koji će tim roditeljima oduzeti skrb. I zbog toga je proces posvajanja toliko dug.
“Jednako kako je proces dug i da bi se on skratio užasno je važno napraviti jednu sinergiju…međusobnu suradnju između sustava socijalne skrbi i sustava pravosuđa”, govori Dubravka.
“Jedan od razloga sigurno je da su ta djeca na određeni način nevidljiva vi nemate nikakvu mogućnost, nema poveznice između djece koja imaju preduvjete za posvajanje i ljudi koji bi htjeli posvojiti djecu, osim zaposlenika centra za socijalnu skrb odnosno Zavoda za socijalni rad koji bi onda morali nazvati tih 1150 potencijalnih posvojitelja da bi ustanovili zapravo da niti jedan od njih ne želi posvojiti određeno dijete”, rekla je Diana.
Lani je posvojeno 190 djece. Njih 200 koji su imali sve pravne predispozicije za posvajanje ostalo je u sustavu. Mahom teže posvojiva djeca – s teškoćama, starija ili romske nacionalnosti. Ali među više od tisuću posvojitelja ima onih koji bi im pružili dom. Samo im netko mora reći da to dijete postoji u sustavu. I čeka da prestane biti broj, prenosi Danas.hr.
