PRVA ŽRTVA POTRESA

Ispovijest čovjeka koji je 45 minuta oživljavao djevojčicu pod ruševinama: ”Popio sam bar 100 tableta, jučer sam 40 puta ovdje došao…”

Photo Zeljko Lukunic/PIXSELL

U potresu koji je prije deset dana zahvatio Banovinu poginulo je sedmero osoba, 15.000 kuća je uništeno, a život se još nije ni blizu počeo vraćati u normalu, štoviše, na neke će ova tragedija ostaviti trajne posljedice

Dvadeset sekundi je trebalo da se desecima tisuća ljudi unište životi. Petrinja je razorena, stradali su Sisak, Glina i brojni drugi gradovi i sela na Banovini. Štetu su pretrpjeli i Zaprešić te Velika Gorica, a nova oštećenja su zabilježena i u Zagrebu. Ukupno je oštećeno oko 15.000 kuća. Njih 3000 je potpuno uništeno. Materijalna šteta se još uvijek procjenjuje, ali najveća su vrijednost ljudski životi. Trideset ljudi je spašeno iz ruševina, no za sedmero nije bilo pomoći.

Među njima je i 13-godišnja Laura Cvijić, prva žrtva potresa, na koju je u Petrinji pao komad zida. Njen susjed, Dinko Radučević ispričao je ekipi Provjerenog da su mu svi govorili da se makne od nje, ali on to nije mogao. Bila je još živa kada je stigao. Reanimirao ju je punih 45 minuta. Tada je došla Hitna pomoć, no djevojčica je preminula.

“To je sve bilo puno cigle. Taj sklop cijeli je pao, sve na nju. Tu su bili teta i baka. Baka je bila u teškom stanju, teta je vrištala, a roditelji su došli kasnije. Kada je majka došla pitala je što je rekla naša Lala, je li pitala za baku, djeda, je li bila živa? Je, bila je živa. Samo da znate, bila je živa”, ispričao je Radučević.

Razorni potres od 6,2 stupnja po Richteru odnio je još pet života u Majskim Poljanama i jedan u Lekeniku. Obitelj Tomić iz Majskih Poljana prepolovljena je. U potresu su stradali otac i sin, Franjo i Mario. “Franjo Tomić radio je u školi kao domar, njegov sin radio je u policiji, u zatvoru. Sve dobri ljudi, pošteni. Kad izađeš i vidiš sve porušeno i još kad vidiš da prijatelja nema, samo tuga”, jedva zbori njihov susjed Ilija Cvitić. Posljednje zbogom upućeno je još Stanku Zecu, Darku Koziću, Dušanu Bulatu i Mili Jurkoviću.

Ostali su doma

Dio ljudi ostao je u svojim domovima ili onome što je od njih ostalo. Neki nemaju gdje, pa spavaju u automobilima, čak i po plastenicima, a drugi, poput tri Petrinjke, ne žele otići, iako tlo svako malo podrhtava. “Hrabrimo se malo pričom, a ponekad i smijehom jer to nam je jedini lijek u ovoj situaciji. Nadamo se boljem i nadamo se da će ono udarno, grdo i teško prestati”, rekla je Ivančica Ivanić iz Petrinje.

No, za 14 žitelja jednog sela u blizini Hrvatske Kostajnice ova situacija nije smiješna. Spavaju na nekoliko dasaka koje im je dala jedna obitelj. “Nas je jednostavno strah. Strah nas je vratiti se kući jer nismo još sigurni, stalno podrhtava”, kaže Antonija Pavić.

Na terasi s majkom spavao je i njen 19-godišnji sin s teškoćama u razvoju, ali i susjedi koji nisu imali kamo. Donijeli su sve što su mogli te naložili vatru da ih grije, ali i da ih smiri. “Ja ne mogu k sebi doći. Ne znam kako sam izašla van, jednostavno se ne sjećam. Kuća se tresla, gore, dolje, lijevo, desno. Ne mogu vam reći. Dva dana i dvije noći nisam spavala. Nikada ovo u životu nisam doživjela, ne daj Bože nikome”, rekla je Ana Balija.

Ne spava ni Dinko Radučević. Još mu se u snovima javljaju slike uništenog grada i poginule djevojčice. Zbog toga pije tablete za smirenje. “Ja sam popio sto tableta. Jučer sam 40 puta došao ovdje na ovo mjesto. Nisam spavao jako dugo i neću još dugo. Lala je na nebu, a čuvaju je anđeli. Ovim putem bih zamolio gradonačelnika, gospodina Darinka Dumbovića, da se kamen koji sam postavio nikada ne makne odavde, da se posveti djevojčici koja je prva žrtva tog najtežeg potresa”, govori Radučević.

Pomoć sa svih strana

Na terenu su od potresa vojska, volonteri Crvenog križa, pripadnici Hrvatske gorske službe spašavanja, ali i brojni građani te volonteri. Skupljaju donacije i raznose ih svima u potrebi. Svaki dan imaju desetke zadataka. Pomoć, što u hrani, što u novcu stizala je sa svih strana Hrvatske. Na terenu su bili i navijači, ali i sportaši. Do nekih se sela jedva može i doći, ali oni se ne predaju.

“Ti ljudi su stvarno u potrebi i prije su bili u potrebi, ali sad je ovo stvarno neopisivo. Ljudi žive u blatu doslovno, nemaju struje, nemaju vode”, kaže Anton Đok, višestruki prvak u hrvanju koji je sa svojom reprezentacijom obišao zabačeno selo Gora.

Vijesti.hr

Preporučeno
Imate zanimljivu priču, fotografiju ili video?
Pošaljite na Whatsapp, Viber, MMS 097 64 65 419 ili na mail vijesti@riportal.hr ili putem Facebooka i podijeliti ćemo ju sa tisućama naših čitatelja.
Komentari
Povezani sadržaj
Views Views