Međimurac Mislav Grahovec je podijelio svoju priču odlaska iz Hrvatske
Miroslav Grahovec (27) iz Mačkovca je prije dvije godine odselio na Island. Nije znao što ga čeka, no, nije previše razmišljao i uputio se u avanturu života. Sad je, kaže, oduševljen i planira tamo izgraditi budućnost i obitelj, piše eMedjimurje.
Hrvati odlaze u Njemačku, Norvešku, Austriju, Irsku, itd. Međutim, u zadnje vrijeme sve više njih se odlučuje za krajnji sjever, otočnu državu koja ima gotovo troduplo manje stanovnika od Zagreba.
Riječ je, naravno, o hladnom Islandu. Na taj potez se odlučio i Međimurec Miroslav Grahovec koji je s nama podijelio svoju priču.
“Odselio sam sredinom 2018. godine, netom nakon Svjetskog prvenstva u Rusiji. Na taj potez me nagnalo više toga. Najviše je to bilo želja za otkrivanjem nečeg novog, samostalnim životom, kao i želja za životom u društvu o kojem sam čitao mnogo u člancima o Islandu, kao i čuo iz prve ruke od mog prijatelja Roberta Posavca iz Čakovca, koji mi je zapravo i pomogao oko dolaska ovdje”, prepričao je Grahovec.
Otkrio je i je li mu bila teška odluka ostaviti domovinu pa odseliti daleko od obitelji.
“U početku svakako, kome ne bi bila, pogotovo jer je ipak riječ o zemlji udaljenoj više od tri tisuće kilometara i jednoj potpuno drugačijoj kulturi. Međutim, odluku o tome nisam donosio predugo, kao što zna biti slučaj s ljudima, više se to dogodilo brzo i spontano. Obitelj me, naravno, podržala u tome.”
U Međimurju je većinom radio poslove u metalnoj industriji koja je, uostalom, i najproširenija u Međimurju.
“Ovdje sam pak, odmah po dolasku, pronašao poprilično zanimljiv i neobičan posao. Naime, zaposlio sam se u firmi koja je bavi proizvodnjom lijekova za fertilitet životinja (farmaceutskom medicinom), a taj lijek, odnosno proizvod firme, je bočica dobivena dugotrajnom filtracijom hektolitara citoplazme, uzete iz krvi nosećih ženki konja. Budući da je na Islandu poprilično mnogo farmi konja, radi se o isplativom biznisu, samim time što je naša firma jedina koja se bavi time na Islandu, a proizvod plasira isključivo u inozemstvo.”
Prilagodba mu nije bila teška…
Rekao bih da nije bila, vjerojatno zato što sam stigao po ljeti, na još koliko toliko toplo vrijeme, ha ha. Kolege na poslu su me odlično prihvatili te mi, zajedno s već spomenutim prijateljem iz Međimurja, puno pomogli oko prilagodbe, birokratskih pitanja itd. Neki od njih su mi u i međuvremenu postali dobri prijatelji, tako da sve prošlo glatko i u najboljem redu.
Na Islandu je službeni jezik islandski. Međutim, većina Islanđana govori engleski veoma dobro.
“To je odlično, tako da ne postoji jezična barijera. Engleski je dovoljan za obavljanje velike većine poslova, osim u najstručnijim zvanjima. Što se samog islandskog tiče, budući da su me jezici i učenje novih oduvijek privlačili, veoma sam brzo krenuo učiti islandski, te sam do sada poprilično svladao osnove, kao i svakodnevnu komunikaciju. Jezik je poprilično težak, no, meni je veoma zanimljiv, tako da ga učim s velikom radošću. Što zbog toga, što zbog još veće prilagodbe i uklapanje u društvo.
Opisao je Miroslav i kako izgleda jedan radni dan na Islandu.
“Islanđane bih opisao kao skromne, pozitivne i radišne ljude. Ono što se razlikuje od velike većina država jest to da ovdje djeca mogu početi raditi punopravno već sa 16 godina (od dolaska u srednju školu), te ih većina već od rane dobi počinje zarađivati prvi novac, a to sve u cilju sklapanja dobrih radnih navika kod mladih ljudi. Ono što je pomalo različito od Hrvata jest da im radni tjedan djeluje nekako različitije od vikenda. Radnim tjednom su više posvećeni poslu, obitelji, hobijima, poprilično mirni, nemaju običaj sjediti na kavi popodne. Međutim, od petka do nedjelje itekako se vole opuštati, da tako kažem ludovati po barovima, najviše u centru Reykjavika, koji je stvarno krcat s više od stotinu barova, pubova i disco klubova, prepunih zabave različitog sadržaja i karaktera.”
Visoki životni standard na Islandu također je nešto na što se lako naviknuti.
“Pa i ne, to ovdje velikoj većini ljudi nije problem, budući da ovdje i ljudi koji zarađuju minimalac mogu voditi jedan pristojan i normalan život. Naravno da će svakome Hrvatu, primjerice, zvučati šokantno cijena hamburgera s pomfritom od otprilike 120 kuna, ili cijena pive u kafiću od oko 70 kn, ali to je isto nešto što ti s vremenom postane normalno i na što se privikneš”, navodi Miroslav i dodaje:
“Ono što je na Islandu uvjerljivo najskuplje su cijene nekretnina, koje posljednjih godina zbog sve većeg naseljavanja ljudi i cvata turizma lete u nebo. Posebice ovdje u Reykjaviku ,što za najam, što za kupnju. Velik broj Islanđana zbog toga dijeli stambeni prostor s nekim, a većina mladih parova veoma brzo počne živjeti zajedno. Cijene svakodnevnih potrepština i nisu nešto izrazito skuplje, a ono što je veoma jeftino su cijene električne energije, vode, koja je praktički besplatna i potpuno pitka diljem cijele zemlje, grijanja i ostalih ‘režija’, sve zbog toga što je zemlja bogata hidro i geotermalnim izvorima energije.”
Ipak, postoji i nešto na što se bilo najteže priviknuti.
“Budući da sam nekako ipak uvijek više bio sklon ljetnim uvjetima i vremenu, najteže mi se bilo prilagoditi na dužinu zime, koja i nije nešto puno hladnija nego u Međimurju, već traje itekako dugo – od sredine desetog mjeseca pa sve do početka ili sredine travnja. Nije neobično vidjeti laganu susnježicu čak i u svibnju, kao i u rujnu. Isto tako, tijekom prosinca i siječnja dnevna svjetlost traje tek oko 5 sati (mrak je sve do 10 ujutro), što na podosta ljudi, kao i mene ponekad, djeluje pomalo depresivno. Ali, opet s druge strane, isto tako tijekom ljetnih mjeseci svjetlost traje praktički 24 sata, što je meni bilo poprilično fascinantno, te mi je, za razliku od dosta ljudi koji tijekom tih mjeseci imaju problema sa spavanjem, to razdoblje jako lijepo.”
Naveo je i koje su mu najveće razlike između Islanda i Hrvatske.
“Najveća razlika je u mentalitetu ljudi, nekako mi sve djeluje opuštenije. Kod Islanđana se puno rjeđe može primijetiti sklonost ljutnji, čak imaju i poznati moto ‘Þetta reddast’,iliti ‘ma sve će se to nekako riješiti’, a sve to utječe i na radnu, a i općenitu atmosferu među ljudima.”
U Hrvatsku se vraća nekoliko puta godišnje, ali ne misli se vratiti za stalno.
“Lagao bih kad bih rekao da mi ne fali. Da, malo fali, posebice par najboljih prijatelja i obitelj. U Međimurje dolazim dva do tri puta godišnje, što je po meni i više nego dovoljno, a opet i isplativo. Već nakon kojih mjesec dana ovdje sam bio toliko oduševljen svime da sam odlučio ovdje zauvijek ostati, izgraditi budućnost, jednog dana i obitelj. Nikad ne reci nikad, no, trenutno zaista ne vidim kako bih taj pristup i odluku mogao promijeniti.”
Odlučio je i poručiti nešto Hrvatima koji ostaju u Hrvatskoj.
“Svatko može izgraditi svoju sreću tamo gdje mu najviše odgovara. Kao što se to meni dogodilo ovdje, tako se to nekome može i u Hrvatskoj, zašto ne. Kao što nije dobro nekoga sprječavati i odgovarati od iseljavanja negdje drugdje, tako nije ni dobro nekoga da tako velim “huškati” na pronalazak posla negdje vani. Najviše je važno da si sretan tamo gdje jesi”, zaključuje Miroslav Grahovec, a prenosi eMedjimurje.
Vijesti.hr
