Stručnjaci kažu da se naše more naočigled mijenja, dolaze vrste koje nikad prije nisu bile tu i vrlo su agresivne, ugibaju domaći koralji, spužve i školjkaši. Poruka je jasna: Hitno se mijenjajmo!
Lani smo objavili sjajnu vijest da je kraj Brijuna uhvaćeno 15 malih periski koje su čuvari prirode brižno prenijeli u akvarij u Pulu, svojevrsni vrtić za ovo krhko biće od kojeg smo se zbog masovnog pomora u Mediteranu i na Jadranu skoro oprostili, piše RTL Danas.hr.
Bila je to senzacionalna vijest jer je dala tračak nade da za ovog školjkaša možda nije sve gotovo. I to je sasvim dobar povod da provjerimo kako su bebe periske, jesu li preživjele, ali i da provjerimo kakvo je stanje u našem Jadranu s obzirom na loše vijesti vezanih oko klimatskih promjena.
Snaga prirode pokazala je svoju drugu stranu kroz razorna nevremena koja su poharala Hrvatsku, no kako je pod morem? Tim povodom Danas.hr je razgovarao sa Silvijom Buttignoni, ravnateljicom javne ustanove Natura Histrica koja se bavi upravljanjem zaštićenih dijelova prirode na području Istarske županije te stručnim voditeljem Sandrom Dujmovićem koji nam je lani i dojavio za veliki ulov malih periski kraj Brijuna.
Kako je periska u našem Jadranu, ima li je?
Dujmović: Živa je, nekako preživljava. Parazit ju je devastirao, nije se fond obnovio, ali nadamo se da hoće. Periske koje smo uhvatili na kolektorima na Brijunima prebačene su u akvarij u Pulu.Teško je od njih dobiti jedinke koje će dogurati do odrasle faze, a /i sporo rastu. Iskreno, ne znam koliko ih je ostalo živih koje smo uhvatili lani na Brijunima, ali to nije ni bitno zato što pomoću kolekta ne uhvatimo ni promil periski koje plutaju morem.
Naime, ličinke tijekom razmnožavanja plutaju morem te se hvataju na površinu koja je adekvatan za njihov rast. To što smo ih lani ulovili, daje nam nadu da još ima odraslih periski i da se razmnožavaju. Lani smo imali i dojave ronioca da su na nekoliko pozicija u Istri vidjeli male periske i većina ih neće preživjeti – neke će pojesti riba, na druge će pasti sidro ili kamen. Ali ako u Jadranu nađemo 10 ili 100 periski, to daje nadu da ima odraslih periski za koje ne znamo gdje su, ali da se razmnožavaju i da se šire.
I to je super vijest! Kolektori duž cijelog Jadrana i dalje su u moru, Natura Histrica fokusirala se na Poreč gdje znamo da ima više živih odraslih jedinki, a zanimljivo je i područja Brijuna te Rta Kamenjaka. Svaka mala periske daje tračak nade.Ali ako se mi ljudi, koji smo najveće štetočine, počnemo odgovorno ponašati, priroda će uvijek naći način da se obnovi.
Vide li se u našem Jadranu očite posljedice klimatskih promjena?
Buttignoni: Osobno se sjećam kad sam ronila kao dijete, stavila bih masku i imala sam što gledati pod morem, sve je bilo puno riba. I danas ronim na istim mjestima i vidim možda jednu ribicu koja pliva, nakon nekoliko metara drugu.
Riblji fond se drastično smanjio. Teško je reći je li za to krivo prekomjerno ribarenje ili je to zbog klimatskih promjena ili kombinacija toga.Svjedočimo i požarima posljednjih nekoliko godina. Temperature su visoke i kao dijete ne sjećam da su te temperature bile toliko visoke. To su definitivno klimatske promjene. Oni koji kažu da je to uvijek tako bilo – jednostavno nije!
Nakon oluje koja je nedavno poharala Istru, bila sam slobodna poslati mail premijeru. Iznijela sam nadu da je sve dobro prošlo nakon nevremena, ali da se nadam da je došlo vrijeme da se shvati da se klimatske promjene dešavaju i da treba poduzeti nešto.Na primjer, pošaljite inspektore u Istru da počiste bespravnu gradnju pa da tamo posadimo stabla. Što čekamo? Inertnost će nas ubiti. Ne znam što ćemo prepustiti našoj nesretnoj djeci. Niz se pokrenuo, temperature se dižu, požari gutaju šume koje bi trebaju gutati CO2.Osviještena vlada trebala bi saditi stabla ili bilo što zeleno što guta CO2, na tvornice staviti filtere, smanjiti gradske prijevoze i poticati vožnju električnih bicikala. Mi dajemo novac nakon velikih šteta od požara i oluja, ali trebamo preventivno djelovati. Krivo radimo, kao da stavljamo kerozin na vatru i tome nema kraja. Sve je gore.
Dujmović: Posljedice klimatskih promjena u Jadranu se vide jako, na sjevernom Jadranu najbolji je primjer aqua altae – visoke vode. Svi smo vidjeli kako ljudi na Trgu sv. Marka u Veneciji hodaju s vodom do gležnjeva, u Rovinju znaju poplaviti prve kuće i dućani do mora, isto je i u Fažani.
Gradovi na sjeveru Jadrana imaju najveće oscilacije plime i oseke. Ranije se more svake godine dizalo pola milimetra ili milimetar, sada smo već na pet ili šest milimetra svake godine! To su jako velike promjene i jako brzo dizanje mora. Toga je bilo i u prošlosti, da se podigne more zbog jakog juga i plima, ali ne toliko. Istina, na Brijunima postoje rimske vile koje su pod vodom, ali tu govorimo o promjeni razine mora u razdoblju od 2000 i više godina. Sad se to dešava relativno brzo. Netko će reći da je pet milimetara dizanja mora ništa, ali ako to pomnožimo za 50 godina, dođemo na 2,5 metara.
Što bi se poplavilo kad se digne toliko more?
Dujmović: Svi primorski gradovi morali bi se raseliti ili bi morali nešto napraviti jer podizanje razine vode od 2,5 metara – to je visina vrata! Sve što je s pogledom na more i što je blizu obale, bilo bi pod morem, kuće malo dalje postale bi prvi red do mora. To je samo jedna posljedica klimatskih promjena.
Ove godina imamo i nekoliko dojava o pomoru školjkaša Noina arka. Imali smo nekoliko poziva s područja Istre gdje su vidjeli velike količine školjkaša kako ugibaju. Prošle godine imali smo pomor spužvi na nekoliko lokaliteta ili da je došlo do nekroze. To su nam javljali ronioci.Kada imate visoke temperature mora, potom zagađenje i promjene koje se dešavaju dosta brzo, tada slabo pokretni ili nepokretni organizmi jednostavno uginu jer ne mogu podnijeti stres i oscilacije temperature. Smanjuje se riblji fond, koralji ili školjkaši nestaju.
Duže vrijeme slušamo kako su se u Jadran uselile vrste koje nismo poznavali te da su se već udomaćile. Što je stiglo do nas i kakvu štetu rade?
Dujmović: Štetu čak ne vidimo, ali primjer takve vrste je plavi rak kojeg kao vrstu do prije nekoliko godina nismo poznavali kao vrstu u Mediteranu. No on se udomaćio i gdje god ima dotok slatke vode u more naći ćete ga u velikim količinama, a ima ga svugdje. On nije dobar zato što zauzima stanište našim vrstama, puno je agresivniji od naših rakova i jednostavno ih istiskuje.
Naše vrste nestaju, a strane se udomaćuju. Plavi rak je konzumna vrsta i ljudi ga love te će proći koja godina da ga svi prihvatimo te će postati najnormalnija stvar na tržnicama i ribarnicama.Tu je i riba strijelka koja nije bilo do prije deset godina. Ranije se pojavljivala katkad kao slučajan ulov i to većinom na pučini. Sada, kad šetate uz rivu, ona pliva posvuda, a radi se o velikom predatoru. To je jedina riba koja grize i napada iz gušta, zagrist će pa pustiti cipla iz gušta. Naše su luke pune strijelke, a cipla u Istri više nema jer su strijelke devastirale njihovu populaciju.I to je konzumna riba ali nema visoku ekonomsku vrijednost i ljudi je ne znaju pripremati. Zato smo imali akciju s našim poznatim kuharima te se napravi kuharica kako bi se populariziralo konzumiranje strijelke i plavog raka koji su se kod nas udomaćili.
Ipak, u vrijeme lockdowna svjedočili smo i fascinantnim trenucima, kad je čovjek u lockdownu stao, ribe su se vratile u kanale Venecije, rijeke su se pročistile, kao da je priroda prodisala. Ima li priroda zaista tu snagu regeneracije kad je se ‘pusti na miru’ te možemo li mi zaustaviti negativne trendove i vratiti možda sat unazad?
Dujmović: Apsolutno. Uz Veneciju i Italiju, bilo je primjera kad su se ptice počele gnijezditi na plaže kada više nije bilo ručnika i suncobrana, pa i kornjače su počele lijegati jaja. Priroda ima fantastičnu moć regeneracije, ali nakon godine ili dvije dana lockdowna, kad su ljudi krenuli nadoknaditi sve što su propustili, odjednom smo sve unazadili pet godina.Nedavno sam vidio podatak da Poreč, od 20.000 stanovnika, ljeti ima i 150.000 ljudi. Koliko je to pritisak, količina otpada pa i povećanje potrošnje vode i struje?
Buttignoni: Uz to bih spomenula problem pražnjenja crnih voda s jahti i brodica. Po meni bi se sve marine trebale umrežiti, ekipirati i kontrolirati pražnjenje crnih voda koje one redovito ispuštaju na pučini. A onda u Rovinju postoji mjesto gdje u moru sloj toaletnog papira s brodica bude i 30 centimetara debeo.Ključno je za naše more da se marine ekipiraju, povežu te da se uvede kontrola pražnjenja crnih voda.
Ima li išta dobro, bilo je primjera da se neke životinje “šuljaju” na svoja stara staništa, da se vraćaju nakon što su napustile naše krajeve?
Dujmović: Mi volimo biti optimistični, ali naš posao zaštitara prirode je prilično depresivan jer svuda vidimo otpad, smeće, uništavanje i ilegalnu gradnju.Ali sve se više ljudi osvijestilo, razmišljaju na dobar način i sami poduzimaju neke stvari. Neki stave kućicu za ptice ili šišmiše u svoj vrt. Ponekad vide neku ptičicu pa nam to dojave, citizen science se pokazala kao super stvar jer i laik može prepoznati vrstu, mnogi ih fotografiraju i pošalju nama ili u resorno ministarstvo pa se priča pokrene.
Tako se do prije nekoliko godina mislilo da je jedna vrsta zlatovrana nestala iz Hrvatske, čak se nudila nagrada ako ju netko fotografira. Nekako je ta ptica našla svoj put natrag. Na području Istre postoji 15-ak kućica za zlatovrane i mi ih pratimo. Svake godine imamo dva ili tri njihovih gnijezda pa ih prstenujemo. Nismo jedini, ima ih i u Dalmaciji i baš smo sretni zbog te lijepe ptice koja je inače vrlo sramežljiva i ne voli se pokazati. Radi se i prelijepoj ptici prekrasnih broja i nemoguće ju je nezamijetiti pa pokušavamo u napraviti suradnju sa Slovencima kako bismo pomogli toj ptici da opstane.
To je lijepi primjer da smo mislili da je to ptica koja se neće vratiti, ali se vratila i sve je više parova te ptice.Istra je nekad bila poznata i po lokvama kojih je bilo na tisuće, a do danas su zapuštene. Ipak, lokalne zajednice vidjele su u njima čak i turistički potencijal, počeli su ih obnavljati i život se vraća u njih. To je lijepo, da su lokalne sredine prepoznale njihov značaj i kroz ljubav prema tradiciji počeli obnavljati lokve u koje se vraćaju žabe pa dolaze i ptice te drugi organizmi koji se razmnožavaju i žive.
Buttignoni: Sve je više i akcija čišćenja podmorja kojih do prije 10-ak godina nije bilo toliko. Ali ljudima je došlo do glave, probudila se svijest, sve je više akcija čišćenja. Poseban je to osjećaj jer ljudi na kraju dana osjete da su nešto dobro napravili, stvara se zajednica osviještenih ljudi i mi želimo proširiti tu priču. A i ljudi koji u tome sudjeluju – na kraju dana to su lijepe priče, ljudi se vole pohvaliti, pitaju kad je iduća akcija. Toga ranije nije bilo. A taj otpad u prirodi polako se mrvi, zajedno s plastikom koja uđe u hranidbeni lanac životinja i mi se time hranimo!, piše RTL Danas.hr.
Cijeli tekst možete pročitati OVDJE.
