Marko je sam napisao pjesmu, na Doru je ušao kao rezerva, prijatelji s njim nastupali, apsolutno sve napravio je sam. Pobjednik Eurosonga s druge strane, Nemo, nije sudjelovao na nikakvoj švicarskoj Dori, nego je doslovno odabran znanstveno, piše Net.hr.
Reporter Direkta, prati sve od vanjske politike do sporta. Ne libi se imati stav, niti boardati pred kamerom
Da ne bi opet pjesma poput “Rim Tim Tagi Dim” kao rezerva čekala nečije odustajanje, pitanje je može li se sustav izbora pjesme za Euroviziju poboljšati. O tome smo prvo pitali Tomislava Krizmanića, predsjednika hrvatske udruge obožavatelja Eurosonga i člana žirija koji je Baby Lasagnu stavio na hold.
“Ja ne vidim način odabira kao ključni problem, više vidim problem u pjesmama koje se prijavljuju za samo natjecanje”, kaže nam Krizmanić.
Od njih preko 200, koliko ih se ove godine prijavilo, “Rim Tim Tagi Dim” ne bismo ni čuli da Zsa Zsa nije odustala, pa se mnogi boje da bi, ostane li sve isto, već dogodine opet mogli propustiti nekog novog Lasagnu.
“Kod nas o tome tko prolazi na Doru odlučuje pet urednika HTV-a, plus jedna ili dvije osobe, a HTV nije baš ustanova koja je poznata po prepoznavanju talenata ili trendova unaprijed, i tu je nažalost velik problem. Ja bih voljela da se to malo demokratizira”, smatra Milena Zajović, novinarka Večernjeg lista.
Vedran Strukar, PR stručnjak, estradni strateg i jedan od naših najboljih poznavatelja Eurovizije još je oštriji. Za njega ljudi u žiriju ili preziru glazbu ili nemaju nikakvog iskustva ili su fanovi s kojima se može lako manipulirati. I to, kaže, treba hitno mijenjati, “na način da znamo i tko se prijavio, koje su pjesme koje nisu prošle, i da članovi žirija koji su glasali, pod punim imenom i prezimenom objasne zašto su glasali za neku pjesmu, zašto su je pustili, a zašto nisu neku drugu. Naš sustav adekvatno funkcionira, jedino treba unijeti malo transparentnosti”.
Ima i drugih mogućnosti – dok Šveđani imaju čak četiri javna prednatjecanja, Švicarci su, recimo, Nema izabrali gotovo pa znanstvenom metodom – prvo panel od domaće, pa drugi od međunarodne publike, i onda treći sastavljen od 25-ero bivših sudaca Eurosonga. I svi su oni o još nečemu vodili računa.
“Puno je važnija cijela priča koja se stvori oko izvođača, pjesma je samo povod da vi dođete na Eurosong i zagrebete malo pažnju. Ako nemate dobru priču koja je isprepletena kroz sve što se događa, i kroz nastup i kroz cijeli PR, pride uz tu pjesmu, ne možete ostvariti adekvatan rezultat”, kaže Strukar.
Nemo je priču imao, imao ju je i Baby Lasagna, kao i pjesmu. I sada bi vjerojatno mnogi pomislili da bismo i dogodine trebali nastaviti u istom stilu. Ali glavno je da pjesma i izvođač budu autentični. “Ja bih silno voljela da se javi mnogo više Baby Lasagna iz raznih manjih gradova Hrvatske, ali isto tako onda moramo imati žiri koji ne gleda tko je čiji, u smislu tko ima jakog producenta, koji je tim radio na kojoj pjesmi, nego da se pokuša odnaučiti tih industrijskih datosti i slušati i tražiti pjesmu koja ima dušu. Ova ju je imala i to su ljudi prepoznali”, zaključuje Milena Zajović.
A što se žanrova tiče, s baladama smo probali i nije išlo, tu se ionako treba biti briljantan poput ovogodišnjeg Francuza. Možda nam ni Albina i Tick Tock nisu rješenje, jer pjevačica s četiri plesača kao da je svake godine sve više. U svakom slučaju, neće biti presudan žanr nego cijeli paket.
“Trebalo bi doći s kompletnim razrađenim projektom, znači da je pjesma koja je postavljena na scenu spremna za Eurosong. To je napravio Baby Lasagna, to je napravio Let 3. U biti ima vremena da se sve to napravi, ali ljudi neće reagirati na nešto što je napola pripremljeno”, smatra Tomislav Krizmanić.
Nakon ovogodišnjih 200, dogodine možda bude i višestruko više prijava na Doru. Baby Lasagna utro je put, i mi i budući kandidati možemo se samo nadati da će ga netko uspjeti slijediti.
