Plaća bez rada: za neke bi to bilo rješenje socijalnih problema, za neke nagrada lijenčinama. U Europskoj uniji postoji inicijativa građana da se tom idejom pozabavi i Europska komisija.
Kako bi bilo kada se nitko ne bi morao brinuti za svoje prihode? To se proteklih tjedana često pitala i Marwa Fatafta: “Mislim da bi tako jednostavno nestalo mnogo strahova i stresa”, kaže nam. Ona je došla u Njemačku kao palestinska migrantica i danas živi i radi u Berlinu. Zaposlena je u organizaciji Access Now koja se bavi digitalnim osobnim pravima, piše Deutsche Welle.
“Meni je rano postalo jasno kako mi sloboda znači biti i financijski neovisna”, kaže nam Fatafta. “Prije sam željela živjeti od umjetnosti, ali mi je brzo postalo jasno kako od toga neću imati redovitih prihoda pa sam odustala od tog sna.”
Marwa Fatafta je jedna od već oko dva milijuna stanovnika Njemačke koji su se javili za sudjelovanje u istraživačkom projektu osnovne plaće. Za razliku od Finske gdje je svojedobno sličan projekt pokrenuo tamošnji državni zavod za zapošljavanje, njemački državni uredi nisu zainteresirani za takve eksperimente. Tu iza ovog projekta stoji Njemački institut za ekonomska istraživanja (DIW) i zaklada udruge Moja osnovna plaća. Novac stiže od donacija i za sad ima dovoljno tek za 122 sudionika.
1200 eura svaki mjesec
Oni bi od početka sljedeće godine pune tri godine trebali primati 1200 eura mjesečno. Bez ikakvih uvjeta. Tu se želi vidjeti kakve posljedice bi takav prihod imao za sudionike i za njihov položaj u društvu.
“Ova studija je golema šansa da se u socijalnoj realnosti provedu sve teoretske rasprave o bezuvjetnoj osnovnoj plaći koje i kod nas traju već godinama”, kaže voditelj istraživanja Jürgen Schupp. “Želimo utvrditi, hoće li isplata takve bezuvjetne plaće u dužem razdoblju dovesti i do statistički signifikantne promjene u načinu ponašanja i osjećajima.”
Načelo je jednostavno: svatko dobiva mjesečnu plaću, bez obzira što činio. Za razliku od sustava socijalne pomoći, iznos uvijek ostaje isti i za primatelje nema nikakvih uvjeta. To znači da mogu i zarađivati sa strane.
Kolika bi ta plaća trebala biti? Znanstvenici u Njemačkoj su se odlučili za iznos koji je znatno veći od onoga koji se dijelio u Finskoj i koji bi sam po sebi već mogao omogućiti život u kojem ne bi ničega manjkalo. To je onda negdje oko 1200 eura koliko je predviđeno ovim istraživanjem.
Velike su rasprave, odakle bi država uopće namakla novac kojim bi svima mogla davati takvu osnovnu plaću. Zapravo, socijalna skrb je i inače jedna od najvećih stavaka državnih proračuna, a tu su i ne baš mali troškovi institucija koji se time bave – dakle dio tog novca završava u džepovima službenika, a ne onih kojima je to potrebno. No to je ipak premalo: to bi bilo teško izvedivo bez povećanja poreza, bilo poreza na nasljedstvo, financijske transakcije i špekulacije ili poreza na prihod onih koji rade – to je razlog da već i rasprava o tome kod mnogih u Njemačkoj izaziva zgražanje.
Skupljaju se potpisi
Ipak, o toj ideji osnovne plaće se raspravlja u mnogim državama Europe. Stvorila se i građanska inicijativa koja želi da se time pozabavi i Europska komisija i predloži projekt osnovne plaće za čitavu Europsku uniju. Zagovornici te inicijative vjeruju kako bi to umanjilo razlike između regija, a istovremeno osnažilo gospodarsko i socijalno jedinstvo Europe.
Inicijativa će uopće doći na stol EK samo ako u roku od godine dana sakupi potpise milijun građana Europske unije s pravom glasa i u najmanje sedam članica određeni minimum broja potpisa.
Dva mjeseca nakon što je inicijativa pokrenuta je cilj još veoma daleko: do konca ovog mjeseca je sakupljeno je oko 72 tisuće potpisa, a odaziv je veoma različit. Prva zemlja koja je sakupila minimum potpisa je Slovenija kojoj je, obzirom na broj stanovnika, bilo potrebno 5.640 potpisa.
“Tamo se posla prihvatila mlada, dinamična skupina koja je preko socijalnih mreža dospjela do velikog broja mladih ljudi”, kaže Ronald Blaschke koji koordinira kampanju u Njemačkoj.
Nasuprot tome, objašnjava nam kako u Poljskoj ili Malti o osnovnoj plaći uopće nema javne rasprave. “Tamo nema građanskih inicijativa niti velikih udruga kao što su na primjer u Njemačkoj katoličke organizacije zaposlenih koji se na neki način također bave s tom temom”, kaže Blaschke.
U Francuskoj pak ima pristaša takvog oblika socijalne skrbi iz najrazličitijih krugova: “Oni sežu od ekoloških pokreta preko socijalnih inicijativa pa do liberalnih mislilaca”, kaže njemački koordinator. U toj inicijativi se ne može računati na podršku trenutnog francuskog predsjednika Macrona, “ali se može vidjeti kako je rasprava u Francuskoj mnogo šira nego u drugim državama”.
Švicarci su već rekli NE
Švicarska je prva zemlja koja je otišla i korak dalje: tamo je već održan referendum o bezuvjetnoj osnovnoj plaći za sve građane – koji je neslavno propao. Gotovo 77% Švicaraca je odbilo ideju da bi svatko trebao dobivati plaću, radio ili ne radio.
I Eksperiment u Finskoj zapravo nije dao nedvosmislene rezultate: on je završen i nije nastavljen, a zaključak je bio kako takva osnovna plaća praktično uopće nema utjecaja na smanjenje stope nezaposlenosti. Ali je pokazala nešto drugo: osobe koje su sudjelovale u eksperimentu su mnogo lakše živjele i bile su u znatno boljem psihičkom stanju. Mnogi su se upustili u poslove koji im se inače ne bi isplatili, a zapravo su čak radili nešto više: u prosjeku su primatelji takve plaće radili šest dana u godini više nego ostali iz kontrolne skupine.
Marwa Fatafta još uvijek mašta kako bi bilo da prima takvu osnovnu plaću, ali čak i ako bude izabrana, ne želi prestati raditi: “Volim svoj posao, to nije pitanje.” Ali takav prihod bi joj pružio materijalnu sigurnost. “Bilo bi lijepo kad bi ljudi svoje odluke o poslu donosili iz pozitivnog osjećaja, a ne iz straha kako će zaraditi novac. Kad bi činili stvari koje bi nešto značile za društvo i za sve nas, a ne zato jer one imaju nekakvu tržišnu vrijednost.”
Vijesti.hr
