Čak 750 tona! Toliko je časna sestra Placida ispekla čuvenih baškotina, slatkih prepečenaca koje već stoljećima proizvode benediktinke u gradu Pagu. Turisti se za njih doslovno otimaju pa se svakog dana rasproda – baš svaki baškotin
Iako je otok Pag u svijetu gastronomije poznat prvenstveno po ovčjem siru i janjetini, od čega živi velik broj obitelji, mještani su posebno sentimentalno vezani za jedan drugi autohtoni proizvod – baškotine. Ovaj tvrdi, slatki dvopek stoljećima pripremaju paške benediktinke prema staroj recepturi koja se čuva unutar zidina samostana, a svaka pečena šarža rasproda se u kratkom roku. Naša zadarska ekipa imala je rijetku priliku zaviriti u njihovu kuhinju.
Prema predaji, baškotinima nije mogla odoljeti ni carica Marija Terezija, a Pažani nerijetko ističu da su im oni veći ponos i od sira i od janjetine. Izrada ovih posebnih dvopeka u rukama je časnih sestara. Sastoje se od brašna, šećera, ulja, kvasca, vode i malo soli. Sastojci sami po sebi nisu tajna, no omjeri se brižno čuvaju. “Tajna je u praksi. Dižem se u 4 i po. Onda prvi zamjes kvas učinim. Kad to skisa, idemo na molitvu. Kad smo s molitve, onda mijesimo. Umijesim 30 kila brašna i kad skisaju onda ih kao ovo sada činimo. Onda se negdje od 10 i po do skoro 4 bude se na peći dok se to svrši”, opisuje časna sestra Placida Sikirić iz Samostana Svete Margarite u Pagu.
Nagrada Grada Paga
Miris tek pečenih baškotina širi se paškim kaletama još od 16. stoljeća, kada su benediktinke nabavile svoju prvu peć, a posljednjih 300 godina o tome postoje i pisani tragovi. Časna sestra Placida, koja danas ima 78 godina, već je 55 godina u samostanu zadužena za pripremu ovog poznatog proizvoda. Tijekom svoje dugogodišnje službe ispekla je oko 750 tona baškotina, zbog čega je ove godine primila Nagradu Grada Paga.
Podrijetlom iz Bibinja, sestra Placida sretna je što se nakon dugo vremena zajednici pridružila i jedna novakinja, uz sedam sestara i časnu majku. Sama je u samostan ušla sa 17 i pol godina, a već s 23 položila zavjete. Od tada brine o baškotinima. “Sve ručno smo mijesili i bile su peći domaće na drva. Onda su bili i malo bolji i ukusniji kad je na drva. Sedmi i osmi misec skoro svaki dan pečemo, a onda prvi, drugi i treći misec, malo manje. A sad su turisti, pa onda ide”, priča sestra Placida.
Paški baškotini danas imaju status nematerijalne kulturne baštine te nose oznake Hrvatski otočni proizvod i Izvorno hrvatsko, što ih čini nezaobilaznim suvenirom za brojne turiste.
Kulturna baština
„Svi znaju da se baškotini mogu kupiti upravo ovdje, a svako jutro, kada časna Placida krene s pečenjem, cijelim se prostorom širi prekrasan miris koji jednostavno mami da dođete, kupite i kušate“, kaže direktorica TZ Grada Paga Vesna Karavanić, dodajući u šali da ih izbjegava jesti dok su svježi jer su toliko fini da postaju prava navika.
Da je riječ o posebnom proizvodu potvrđuje i profesorica kineskog jezika iz Njemačke, Marion Hrad, koja s pravim naglaskom izgovara „baškotini“. U Pag se zaljubila nakon turističkog posjeta sa suprugom, a ljubav prema otoku dovela ih je i do kupnje stare kuće blizu samostana. „Ovaj je kruh zbilja kulturna baština i uvijek sam fascinirana koliko ga ljudi dolazi kupovati. To je prava živuća tradicija“, ističe.
Iako nemaju reklamu, ambalažu ni posebnu trgovinu, koludrice, koje već stoljećima uzdržavaju svoj samostan upravo prihodima od baškotina, svu dnevnu količinu od 36 kilograma rasprodaju u kratkom roku. Kupovina je posebna priča – nema klasične prodavaonice, već se zazvoni zvonce na ulazu u samostan, a kupci obično pozdrave portu s riječima: „Faljen Isus, časna! Ja bih jedne baškotine…“.
Pažani i dalje njeguju običaj da baškotin posluže gostima uz bijelu kavu, a i sami ih najčešće jedu za doručak ili laganu večeru. „Ljeti je teško doći na red. Dobijete samo pola kile pa se vratite tek idući tjedan. Ali svi ih vole jer su posebni i fini. Stariji ih više vole suhe, da se umoče u bijelu kafu ili mlijeko, a djeca radije biraju mekane, svježe“, priča Antica Fabijanić iz Paga.
Svoj dojam dodaje i 81-godišnji Nediljko Maričević iz Gorice: „To mi je žena kupovala, pa i ja tako. I moja baka i djed i svi. Imaju neku aromu, po mirisu nekom. To mi paše. Bolji su od onih iz dućana. Ma, kakav dućan!“.
U samostanu, gdje se čuva relikvija Svetog trna iz Isusove krune i gdje je nastala poznata paška čipka, raspodjelu poslova određuje poglavarica.
„Ikonopis, to mi je bilo onako primarno, slikanje ikona, a sada to više ne radim jer sam imala glaukom desnog oka… Ja sam tip koji je dinamičan, volim se kretati, tako da mi paše više ovo nego sjediti satima i crtati“, govori sestra Nada Julardžija, koja je iz Poreča došla u Pag. Upravo bi ona jednoga dana mogla preuzeti dužnost sestre Placide jer je deset godina mlađa i posjeduje najviše iskustva. Netko će tu obvezu morati nastaviti, budući da se tradicija izrade baškotina nikada nije prekidala.
Posljednjih jedanaest godina sestra Nada pomaže u kuhinji, gdje se radi u kontinuitetu i bez puno riječi. Ondje se jasno očituje benediktinsko pravilo „Ora et labora“. „Naše su dužnosti uvijek praćene molitvom, tako da dok radimo, mi molimo. Tako se nema onaj osjećaj monotonije i dosade jer molitva je ta koja uzdiže i daje drugu dimenziju života“, objašnjava.
Mene miris najede…
U samostanskoj pekarnici pomaže i njihova civilna suradnica, treća članica dobro uhodane ekipe, koja je tijekom rata kao izbjeglica stigla iz Bugojna.
„Lijepo mi je s njima, zadovoljna sam. One su dobre, uslužne, simpatične i društvene. I za šalu i za ozbiljnost… Za lijepe razgovore i savjete ako mi šta treba“, govori Mirjana Gavranović, a na pitanje kakva je sestra Placida kao šefica, kroz smijeh dodaje: „Dobra je moja časna, mi smo tu kompa prava!“
Dok mlađi baškotine najčešće vole jesti svježe s raznim namazima, stariji preferiraju tvrđe i pečene koje po paški „supaju“ u bijelu kavu ili prošek. O tome se najmanje brine glavna u kuhinji.
„Ja ih baš puno ne jedem“, priznaje sestra Placida, pa na opasku da su joj nakon više od pedeset godina možda dosadile, kroz smijeh dodaje: „Mene miris najede…“
Ova slastica, koja može stajati i do tri mjeseca, nekad je bila neizostavna na dugim putovanjima morem, a danas je nezaobilazan suvenir s otoka Paga, prenosi Danas.hr.
