Bračni par Paljug nije čekao bolja vremena već se nakon dvije godine stalnog zaposlenja u Njemačkoj pošti odlučio za kupovinu stana
Sara (25) i Hrvoje (29) Paljug, mladi bračni par iz Slavonskog Broda raznosi poštu u uniformi Deutsche Post u Bad Honnefu i okolini već nekoliko godina. Stalni posao u pošti omogućio im je da se odluče na stambeni kredit i tako dođu do svog doma, ali je put do ostvarenja sna bio trnovit.
Bračni par Paljug nije čekao bolja vremena već se nakon dvije godine stalnog zaposlenja u Njemačkoj pošti odlučio za kupovinu stana uz kredit u mjestu Rheinbreitbach koje broji oko 4500 stanovnika, udaljenom svega nekoliko kilometara od Bad Honnefa. Nisu imali problema s dizanjem kredita zbog hrvatskog državljanstva.
Isplativije je imati nekretninu nego plaćati stanarinu
U sljedećih 25 godina, koliko im traje otplata, računaju da će im rata za stan biti manja ili skoro ista kao kada su plaćali stanarinu koja se kretala od 500 do 700 eura. Prema njihovoj računici, isplativije je imati nekretninu u vlasništvu nego plaćati stanarinu u istom iznosu kao ratu, s obzirom na to da stanarine posljednjih godina bilježe dramatičan skok cijena.
Sara je nakon završetka trgovačke škole u Brodu radila u trgovini sportske opreme, ali se firma zatvorila i ostala je bez posla. Otputovala je 2014. na četiri mjeseca kod majke koja je radila kao njegovateljica u Seefeldu, mjestu udaljenom oko 40 km od Münchena u jednoj obitelji.
”Njemački sam praktično učila od početka i moj prvi posao bio je u jednoj pekari. U početku je stvarno bilo jako teško zbog jezika, ali su mi već nakon nekoliko mjeseci predložili obuku za voditelja smjene pošto sam se zaista trudila raditi što bolje mogu”, kaže Sara za DW.
Početak je bio težak
Sara i Hrvoje su se zavoljeli kada je ona imala 16, a on 20 godina. Iako su bili razdvojeni, na sve načine su pokušali ponovo biti zajedno.
”Ja sam u međuvremenu prodao svoj bicikl i još neke stvari kako bi imao novac za prijevod diplome i uplatio tečaj za početnike jer nisam znao njemački”, kaže Hrvoje. Međutim, zbog greške u prijevodu sudskog tumača za njemački i engleski jezik u Slavonskom Brodu, na diplomi Srednje šumarske škole pisalo je ”Šumarski tehničar – konobar sa drvima”.
Na poziv obiteljske prijateljice preselili su u Bad Honnef. Kod nje su živjeli šest mjeseci dok se nisu stekli uslovi da iznajme stan. U početku su dvoje mladih radili na bazenu kao sezonci kod jednog Zagrepčanina. Malo kasnije je Sara ponovo pronašla posao u pekari, a Hrvoje u tvornici čokolade i slatkiša Coppeneur. To je, kažu, bilo teško razdoblje odricanja za oboje ne bi uštedjeli novac za iznajmljivanje stana.
Ponuda za posao u pošti
Jedan čovjek koji je živio blizu njih, radio je u glavnom sjedištu Deutsche Post u Bonnu, upitao je Saru jednog dana gdje i što radi njezin dečko jer ga je vidio kako svako jutro jako rano negdje odlazi.
“Kada sam mu odgovorila gdje Hrvoje radi, ponudio je pomoć oko zaposlenja u pošti. Naravno da je ponuda zvučala primamljivo tako da smo odmah po njegovoj preporuci poslali molbu s CV-jem i Hrvoje ubrzo odlazi na razgovor. Dobio je šansu da radi kao poštar iako mu i dalje njemački nije bio baš na zavidnom nivou”.
Kada su ga pitali da li bi mogao pročitati pred njima neki tekst na njemačkom, rekao je: „Da, zašto da ne..”
Vidjeli su želju i trud, pa su ga zaposlili, ali nije bilo lako. Izgubio je čak deset kilograma, u nekim trenucima nije ništa razumio, a posao se morao odraditi kvalitetno i u roku. Međutim, šefovi i kolege su bili vrlo strpljivi i zadovoljni njegovim napretkom, kaže Sara. Nakon šest mjeseci i ona podnosi molbu za posao jer je već dobro govorila njemački i uspjela se zaposliti u pošti s priznatom diplomom Srednje trgovačke škole. Bad Honnef je tako dobio jedan par mladih poštara.
Nostalgije nema
Nostalgije prema domovini u njihovom slučaju imalo vrlo malo. Nedostaje im tek, priznaju, obitelj. Prijatelji su ionako otišli u inozemstvo pa se nema s kim družiti ni kada odu u Slavonski Brod.
“Mi samo želimo raditi i uspjeti u životu, a to nam naša država nije dozvolila. Ja sam došla u Njemačku kada je za državljane Hrvatske bila potrebna radna dozvola. Naravno, dobila sam je jer su vidjeli da sam ja tu zaista došla jer želim raditi. Isto to sam očekivala i od države u kojoj sam rođena, ali nam to nisu omogućili. Naravno da mi nedostaju spontane kavice s prijateljicama, izlazak u grad, u disko. Ima toga i ovdje, ali ne tako opušteno kao kod nas”, kaže Sara za DW.
Vijesti.hr
