‘Prvi šok je bio kada se nakon uvođenja eura počelo uspoređivati cijene s onima u Sloveniji. Drugi šok bio je kad su počele stizati plaće u eurima – ne više šest, sedam tisuća kuna, nego 800, 900 eura’, kaže ekonomist Ljubo Jurčić
Sjećate li se lipa, sitnih kovanica? Bilo je to davno, prije više od devet mjeseci. One najsitnije nisu služile ičemu osim za vraćanje kusura onima koji su isti čekali “do zadnje lipe” ili njihova gomilanja u raznim posudama na komodama i u ormarima.
Nešto veći novčići, poput 50 lipa, mogli su čak i poslužiti nečemu – recimo na parkirnim uređajima ili aparatima za kavu – no i ti su uglavnom bili teret u novčanicima i džepovima. Većinom se nastojalo plaćati karticama, novčanicama ili onim “ozbiljnijim” kovanicama poput ‘mrkog mede’, piše Net.hr.
Danas – što psihološki, a što zbog divljanja cijena kada su i kovanice znatno obezvrijeđene – građanin stječe dojam da se stvari nisu puno promijenile i da su eurocenti, naročito oni najsitniji od 1, 2 i 5 podjednak teret kao što su svojedobno bile lipa, dvije ili pet, iako je vrijednost centa u odnosu na lipe značajno veća. Sedam i pol puta.
Mnogi 10 ili 20 centi doživljavaju kao 10 ili 20 lipa
Kako to da su nam niti godinu dana nakon njihova uvođenja i eurocenti postali teret u novčanicima i džepovima s kojima ljudi ne znaju što bi, kao što nisu znali ni što bi s lipama. Ekonomist Ljubo Jurčić kaže da je riječ o trećem psihološkom šoku nakon uvođenja eura.
“Prvi šok je bio kada se, odmah nakon uvođenja eura, počelo uspoređivati cijene s onima u Sloveniji. Drugi šok bio je kad su počele stizati plaće u eurima – ne više pet, šest, sedam tisuća kuna, nego 800, 900, 1000 eura. Imali smo ta dva šoka, a sad imamo i treći – da se prilagodimo množiti iznose sa sedam i pol”, kaže Jurčić.
Mnogi i dalje “opipljivo” doživljavaju tih 10 ili 20 centi kao da su 10 ili 20 lipa, a tek kad njihov iznos pomnožite sa sedam i pol shvatite da 20 centi vrijedi više od nekadašnje jedne kune koja, doduše, nije vrijedila puno, ali je nitko nije smatrao ni prevelikim teretom u novčaniku ili džepu.
‘Bilo nam je važno koja će slika biti na kovanicama’
Jurčić kaže da se taj psihološki efekt najbolje osjeti(o) kod ostavljana napojnica konobarima u kafićima.
“Ispočetka ljudi nisu znali koliku bi napojnicu, trinkgelt, trebali ostavljati konobarima. Proveo sam tada malo istraživanje pa sam, pijući kave od kavane na glavnom trgu do kafića tu u mom kvartu, pitao konobare kako ide s napojnicama. Nikako – rekli su mi. Nedavno sam se vratio iz Francuske. Tamo se na mnogim mjestima ostavlja 50 posto od cijene, bez obzira je li napojnica već uključena u cijenu ili nije. Pa ako kava košta dva eura, ostavite konobaru jedan euro. A to bi onda kod nas bilo nekadašnjih sedam i pol kuna. Kada ste nekome ostavili toliki bakšiš za jednu kavu? Kod nas se onda išlo na 10 posto od cijene kave, što je na dva eura 20 centi, a to psihički djeluje nekako sitno i jadno. A zapravo nije”, kaže Jurčić.
Ponavlja nam ono što je često govorio i prije samog uvođenja eura – da smo nepripremljeni ušli (“bacili se”) u europodručje.
“Nama je bilo važno koja će slika biti na kovanicama, a to je bilo najmanje važno. Sve više ljudi plaća mobitelima, ne čak ni karticama. Oni i ne znaju što je na novčanicama i kovanicama. Fizički novac više ne kotira”, piše Net.hr.
