‘Inflacija se sigurno ne može zaustaviti bilo kakvim akcijama udruga potrošača niti Vladinim mjerama zamrzavanja cijena’
Hrvatska se ovih dana suočava s pozivima na masovni bojkot trgovina, zakazan za petak, 24. siječnja, kao reakciju građana na rekordne cijene koje sve više opterećuju kućne budžete. Inicijativa, koju su pokrenule potrošačke udruge, postala je viralna na društvenim mrežama, s ciljem da trgovci i vlasti shvate nezadovoljstvo javnosti i poduzmu konkretne korake kako bi se zaustavio daljnji rast cijena.
Na globalnoj sceni, primjer Argentine pruža zanimljiv uvid u učinke drastičnih ekonomskih mjera. Inflacija u toj zemlji, koja je 2023. dosegnula vrtoglavih 211,4 posto, gotovo je prepolovljena na 117,8 posto u prošloj godini. Iako se vlasti hvale uspjehom “šok terapije” koja je uključivala jaku devalvaciju valute, smanjenje javne potrošnje i radnih mjesta te zaustavljanje monetarne emisije, cijena tih mjera bila je iznimno visoka. Više od 250.000 ljudi ostalo je bez posla, a siromaštvo je pogodilo gotovo polovicu stanovništva. Iako su posljednjih mjeseci zabilježeni znakovi oporavka, društveni trošak ostaje velik, a recesija i dalje otežava svakodnevni život.
Primjer Argentine pokazuje koliko su radikalne mjere štednje dvosjekli mač – dok dovode do fiskalne stabilnosti, one ostavljaju duboke posljedice na društvo. U svjetlu tih iskustava, postavlja se pitanje može li najavljeni bojkot u Hrvatskoj donijeti konkretne promjene, ili će zahtijevati dublje intervencije i strukturne reforme. O tome je ekipa RTL-a razgovarala s ekonomskim stručnjakom Damirom Novotnyem.
Kako komentirate najavljeni bojkot trgovina i hoće li on dati neke rezultate?
Iz ekonomskog pogleda inflacija je monetarni fenomen. Dakle, to je uvijek i svugdje tako- velika količina novca je u potrazi za manjom količinom robe. Drugim riječima, cijene rastu sve dok su potrošači spremni platiti te cijene. Vidimo da je u drugim zemljama članicama Europske monetarne unije inflacija zaustavljena, ali pod cijenu usporavanja ekonomske aktivnosti.
U Hrvatskoj ekonomske aktivnosti rastu u velikoj mjeri. Jedan od razloga je jer je Vlada iz proračuna intervenirala na strani investicija u javnom sektoru, pa su se povećali dohoci kućanstava i podizanjem plaća zaposlenika u javnom sektoru iznad realnog rasta produktivnosti. To je kod kućanstava povećalo osjećaj da mogu više trošiti i kućanstva više troše.
Potrošnja raste ne samo u maloprodajnim lancima, nego i u restoranima oni su puni. Drugim riječima, kućanstva su spremna trošiti ne samo na robe dnevne potrošnje u maloprodaji, nego i na druge proizvode. Idu na skijanje, odlaze u restorane, kupuju odjeću. Dakle, nije samo hrana u pitanju. I kada gledamo te ukupne podatke, inflacija se sigurno ne može zaustaviti bilo kakvim akcijama udruga potrošača niti Vladinim mjerama zamrzavanja cijena. Jednostavno se taj val osjećaja da se može trošiti jer imamo dohodaka mora zaustaviti sam po sebi, mora se ispuhati.
Hoće li uopće onda taj jednodnevni bojkot imati nekakvog utjecaja na trgovce ili na bilo što?
Odgovor je ne. Prije svega zbog toga što to još nisam vidio nigdje da bi bojkot mogao utjecati na inflaciju. Takva pojava se još nije dogodila, barem ne u tržišno orijentiranim ekonomijama. Velike su razlike u preferencijama potrošača u navikama potrošnje, u sklonosti štednji i sklonosti potrošnji. Tako da 3,5 milijuna građana Republike Hrvatske postoje tri i pol milijuna različitih navika u potrošnji i svatko od nas odlučuje sam hoće li kupiti neki proizvod po visokoj cijeni ili neće. Ne može Vlada ili neke udruge nama propisivati što ćemo mi raditi. To se jednostavno neće dogoditi. Bilo kakav tip kolektivnog ponašanja je ovdje iluzija.
Tko je onda kriv za te visoke cijene?
Ne treba tražiti krivce. Fenomen inflacije je poznat otkad postoji novca. Dakle ne možemo sad upirati prstom. Mi smo skloni u Hrvatskoj pronalaziti nacionalne neprijatelje broj jedan. Koji put su to banke, koji su to trgovački lanci, koji put je to Vlada. Zapravo je to splet različitih makroekonomskih okolnosti koje su dovele do toga da hrvatski potrošači troše vise nego što potroše potrošači, recimo u nordijskim zemljama ili Češkoj ili Njemačkoj. I sve dok su potrošači spremni prihvatiti tako visoke cijene, inflacija će biti tvrdokorna.
Kome ide u korist najavljeni bojkot?
To je više tema socio psihološka nego ekonomska. Meni se čini da u Hrvatskoj postoji jedan trend, ali to je moje mišljenje, morao bih potražiti empirijske dokaze za to, da smo skloni masovnoj histeriji oko nekih tema. Možda je to posljedica, recimo, velikih hiperinflacija u prošlosti 80.-ih, 90.-ih godina su hrvatski građani to doživjeli pa je možda ostalo u kolektivnoj svijesti da postoji opasnost od inflacije i ljudi reagiraju impulzivno. Na primjer oko inflacije cijena stanova nismo imali takvu histeriju, a to zapravo više pogađa naše građane nego inflacija cijena robe dnevne potrošnje.
Oko inflacije cijena skijanja na skijalištima u Austriji, čak i neki dječji vrtić organiziraju skijanje u Austriji ili Sloveniji, potrošači nisu reagirali i nije bilo histerije. Znamo da svake godine cijene skijanja u Austriji i Sloveniji poskupljuju za 20 posto. Dakle, to je taj fenomen. Nekako se širi teza u javnom diskursu kako treba sad naći krivca, pa kad ga nađemo, onda ćemo ga objesiti, pa onda onda inflacija prestaje preko noći. To se neće dogoditi.
Vidjeli smo da se Argentina velikim rezovima u javnom i državnom sektoru bori protiv inflacije možemo li i mi primijeniti te mjere i bi li to pomoglo?
Argentina teško može biti primjer za Hrvatsku koja je mala zemlja članica Europske unije i članica Europske monetarne unije. Hrvatska u ovom trenutku ne može primijeniti niti jedan model koji nije primjenjiv u Europskoj uniji. Ja nikad ne bih Hrvatskoj preporučio ono što je Argentina prolazila. To su veliki usponi i padovi ekonomske aktivnosti, velike duboke krize, političke krize, razne diktature i taj model jednostavno je neprimjenjiv. Ono što možemo mi slijediti je borba protiv inflacije kao u zemljama Europske unije i SAD-a.
Zemlje koje nisu članice europodručja imaju više stope inflacije. Recimo, Poljska, Mađarska, Srbija. One zemlje koje koje su članice europodručja su mahom obuzdale inflaciju osim Hrvatske i Slovačke. Vlade tih zemalja drugačije su se ponašale u odnosu na inflatorni trendove. Hrvatska bi mogla zaustaviti inflaciju ako bi doživjela recesiju, Cijene u Hrvatskoj se približavaju cijenama u Europskoj uniji. Cijena rada isto tako se približava cijenama u Europskoj uniji. Kod nas su plaće rasle brže od inflacije. Ja sam to upozoravao i ranije, u toj utrci između rasta plaća i rasta cijena uvijek rast cijena pobjeđuje.
Kakvu ulogu ima turizam?
Ako postoji neki pretežiti krivac za brži rast cijena u Hrvatskoj nego u drugim europskim zemljama Europske unije to je turizam. Ali opet ne smijemo turizam okriviti za sve. Hrvatska se jako oslanja na turizam, a nema dovoljno svoje proizvodnje hrane niti bilo kojeg drugog proizvoda koji turizam konzumira. Kada pogledate tipičan primjer Dubrovnika, najveći broj turista u Dubrovniku dolazi iz prekomorskih zemalja i iz Velike Britanije. Tamo su cijene više da i kad netko iz Londona dođe u Dubrovnik i vidi da je kava 5 eura njemu to nije preskupo. Međutim, preskupo je hrvatskim turistima i domaćim ljudima. Kad se cijene jednom postave na tako visoku razinu, nikad se više ne spuštaju. Turizam dosta utječe na inflatorne trendove.
Mogu li Vladine mjere zamrzavanja cijena proizvoda pomoći?
One nemaju nikakvog smisla. One su više političke u ekonomskom smislu neće biti značajne, prenosi Danas.hr.
