Putin kanalizira careve, a ne Hitlera. Unatoč svim svojim antikolonijalnim pretenzijama, ruski predsjednik se bori da povrati pokrajine izgubljenog carstva
Ruski predsjednik Vladimir Putin je na nedavne vojne neuspjehe odgovorio prkosom. Nakon ukrajinskih vojnih uspjeha ove jeseni, Putin je naredio hitnu mobilizaciju još nekoliko stotina tisuća vojnika, orkestrirao lažne referendume u okupiranim područjima kako bi ih formalno priključio Rusiji, izdao sve eksplicitnije nuklearne prijetnje i pokrenuo val raketnih napada diljem Ukrajine.
Mnogi ovakvo ponašanje pripisuju jedinstveno zastrašujućim karakteristikama Putina i njegovog režima i tvrde da bi Zapad trebao prisiliti Ukrajinu da popusti, kako rat ne bi eskalirao do zastrašujućih novih razina pokolja i razaranja, piše Gideone Rose za Foreign Affairs.
To bi bila greška. Na početku rata Moskva je pokazala neznanje, pretjerano samopouzdanje i loše planiranje. Ti problemi jedva da su jedinstveni za Rusiju, budući da su također obilježile mnoge američke intervencije. Sada kada je Moskva zapala u probleme, bijes Kremlja pred porazom također nam je blizak, nalik načinu na koji je Nixonova administracija pristupila Vijetnamskom ratu prije pola stoljeća. Hvalisanje, bombardiranje i zveckanje nuklearnim oružjem tada nisu upalili, a na kraju je Washington prihvatio stvarnost i povukao se iz sukoba. Danas je moguće natjerati Moskvu da učini isto, tvrdi Gideone Rose.
Unatoč problemima s kojima se suočava, čini se da Putin misli da će sve biti dobro samo ako izdrži do zime. Njegovi novi regruti stabilizirat će bojno polje, tempo vojnih operacija će se usporiti, njegove prijetnje eskalacijom će sve uplašiti, a protivljenje Zapada ratu će se povećati kako visoke cijene energije i inflacija budu grizle društvo. Sve će to, nada se, pripremiti pozornicu za održivo zamrznuti sukob ili dogovoreno rješenje koje će biti dovoljno velikodušno da mu dopusti da proglasi pobjedu, prenosi Net.hr.
Međutim, tvrdi Rose, ovaj plan može biti osujećen sve dok Washington i Europa budu u stanju čvrsto se suprotstaviti ruskom maltretiranju i održavati ukrajinski vojni pritisak na terenu. Nemilosrdne konvencionalne vojne operacije moći će tako nastaviti gurati ruske linije unatrag i prisiliti Moskvu da prihvati svoju najmanje lošu opciju – dogovoreno rješenje kojim se vraća teritorijalni status quo od 24. veljače. Jednom kada ruska strana postane svjesta stvarnosti i takvo rješenje postane moguće, Washington bi trebao surađivati s Kijevom i Europom kako bi to zaključao i završio borbe.
Ljeto 1969.
Poput šaha, rat ima tri faze: početnu, središnju i završnicu. U prvoj, strane se bore jedna s drugom i raspoređuju svoje snage. U drugoj se bore. A u trećoj dogovaraju detalje ishoda. Prijelaz u završnicu rata nije vojni ili politički događaj, već psihološki. To uključuje prepoznavanje zaraćenih strana da je sukob zapeo u mrtvoj točki ili da se nepovratno vrti u jednom smjeru. Gubitnicima takvo priznanje uvijek teško pada. Moraju odustati od nade u pobjedu, prolazeći kroz poznatih pet faza tugovanja psihijatrice Elisabeth Kübler-Ross: poricanje, ljutnja, cjenkanje, depresija i prihvaćanje.
Može se vidjeti kako Kremlj to upravo sada radi u stvarnom vremenu, dok ukrajinske operacije približavaju rat završnici. Nuklearne prijetnje Moskve, na primjer, istovremeno su pojačani oblik bijesa i implicitni oblik cjenkanja. Pa ipak, koliko god šokantno i transgresivno takvo guranje opasne situacije moglo izgledati danas, nema potrebe pripisivati ga neviđeno poremećenoj psihi pojedinca ili određenom nacionalnom kontekstu. Sjedinjene Države ponašale su se slično dok su se suočavale s porazom u Vijetnamu prije nego što su se naposljetku izvukle iz svoje močvare – kao što će vjerojatno učiniti i Rusija, ako svi njezini drugi izbori budu izgledali čak i lošije, smatra Rose.
Godine 1965. administracija predsjednika Lyndona Johnsona pojačala je angažman Sjedinjenih Država u Vijetnamu kako bi spasila svog južnovijetnamskog saveznika od poraza. Kombinacija postupnog pojačanog zračnog bombardiranja i kopnenih borbi, kako se mislilo, uvjerila bi Sjeverni Vijetnam da odustane od svojih pokušaja da ujedini zemlju i dopusti režimu u Saigonu da preživi. Ali komunisti su odbili popustiti, pokazavši se daleko otpornijima i sposobnijima nego što se očekivalo, a Washington nije imao plan B. Godine 1968., ne želeći se povući, ali shvaćajući da Amerikanci nemaju želuca za daljnju eskalaciju, frustrirani Johnson je objavio da se neće kandidirati za ponovni izbor, ograničio je raspoređivanje američkih trupa, ograničio bombardiranje na sjeveru i prebacio problem svom nasljedniku.
Teorija luđaka
Richard Nixon ušao je u Ovalni ured u siječnju 1969. predan istom cilju kao i njegov prethodnik – dogovoriti rješenje koje jamči netaknut i siguran Južni Vijetnam – ali znajući da je strpljenje SAD-a na izmaku. Stoga su on i njegov savjetnik za nacionalnu sigurnost, Henry Kissinger, odlučili pokušati dovesti Hanoi za pregovarački stol pomoću “batine i mrkve”. Kao što je rekao šef osoblja Bijele kuće H. R. Haldeman, Nixon je želio pomiješati prijetnje ekstremnom silom s obećanjima izdašne pomoći:
“S ovom kombinacijom snažnog upozorenja i neviđene velikodušnosti, bio je siguran da može natjerati Sjeverne Vijetnamce – napokon – na legitimne mirovne pregovore.
Prijetnja je bila ključ, a Nixon je skovao frazu za svoju teoriju… Rekao je: ‘Ja to zovem Teorijom luđaka, Bobe. Želim da Sjeverni Vijetnamci vjeruju da sam došao do točke kada mogu učiniti sve da zaustavim rat. Samo ćemo im reći da, zaboga, znate da je Nixon opsjednut komunizmom. Ne možemo ga obuzdati kad je ljut – a drži ruku na nuklearnom gumbu – a sam Ho Chi Minh će za dva dana biti u Parizu i moliti za mir.”
Mislilo se da prethodni pokušaji SAD-a na prisilu nisu upalili jer nisu shvaćeni dovoljno ozbiljno, ali da bi nova momčad mogla zastrašiti svoje protivnike na pokornost pokazujući čvrstinu. Kissinger je rekao svom osoblju da isplanira “divljački udarac koji će kazniti” neprijatelja, rekavši: “Ne mogu vjerovati da četvrtorazredna sila poput Sjevernog Vijetnama nema prijelomnu točku.” U proljeće 1969. Bijela kuća odobrila je kampanju bombardiranja bez presedana protiv komunističkih područja u Laosu i Kambodži. Na ljeto je prijetila budućim masovnim napadima. A u jesen je poslala patrole termonuklearnih bombardera B-52 u kružnim lukovima iznad polarne ledene kape prema Sovjetskom Savezu kako bi prestrašila Moskvu da zauzda Hanoi.
Međutim, ova prva Nixonova strategija nije uspjela, jer su komunisti jednostavno apsorbirali udarce i prozvali Washington bleferom. Shvativši da bi stvarno izvršenje svojih prijetnji pogoršalo stvari, a ne poboljšalo, predsjednik je promijenio kurs. Do studenoga je usvojio drugu strategiju izvlačenja, postupno smanjujući američku vojnu uključenost dok je zadržavao predanost postojećem režimu u Saigonu. Nakon još tri godine rata, pojavio se sporazum koji je dopustio Sjedinjenim Državama da izađu, vrate svoje zarobljenike i da formalno ne izdaju saveznika. Taj isti sporazum je, međutim, otvorio put padu Južnog Vijetnama dvije godine kasnije.
Od Vijetnama do Ukrajine
Iz ove se epizode mogu izvući tri lekcije za one koji su zainteresirani za izbacivanje jače nuklearne sile iz svoje zemlje. Prva se tiče važnosti uspješne kopnene borbe. Amerikanci često pokušavaju izvojevati pobjedu u ratu neizravnim mjerama poput sankcija, bombardiranja ili prijetnji budućim razornim akcijama. Ali ostaje činjenica da se na kraju dana ratovi odlučuju na bojnom polju. Vojna vještina i strast vijetnamskih komunista držala ih je u ratu protiv jačeg neprijatelja i na kraju dovela do pobjede. Ista stvar se sada događa u Ukrajini, dok vješte i strastvene ukrajinske snage guraju Ruse unazad polje po polje, selo po selo. Ako se taj napredak na terenu nastavi, ništa drugo neće biti važno i rat će biti okončan u dogledno vrijeme. Stoga bi njegov nastavak trebao biti najveći prioritet Washingtona.
Druga lekcija je oduprijeti se maltretiranju. Gubljenje moći ne dolazi nježno, pogotovo za one jake za koje poraz dolazi kao gadno iznenađenje. Stoga treba očekivati da će Moskva sada pobijesniti zbog svoje sudbine, baš kao što je to Washington činio prije pola stoljeća. Glasne prijetnje eskalacijom znak su slabosti, a ne snage; da je Rusija imala dobre opcije za promjenu situacije u svoju korist, već bi ih iskoristila. Sjedinjene Države i Europa stoga bi uglavnom trebale ignorirati ruske prijetnje i provokacije te nastaviti pomagati Ukrajini da pobijedi na terenu.
Treća lekcija je integracija sile i diplomacije. Sjedinjene Države su se borile da to učine u Koreji, kao što je Kissinger primijetio 1957.: “Naša odluka da prekinemo vojne operacije, osim onih čisto obrambene prirode, na samom početku pregovora o primirju odražavala je naše uvjerenje da je proces pregovora funkcionirao na vlastitoj inherentnoj logici neovisno o vojnim pritiscima”, napisao je. “Ali zaustavljanjem vojnih operacija uklonili smo jedini kineski poticaj za nagodbu; proizveli smo frustraciju dvogodišnjim neuspješnim pregovorima.”
U kasnijim fazama Vijetnama, obje su strane izbjegle tu grešku i nastavile se boriti tijekom pregovora. Isto će se vjerojatno dogoditi u Ukrajini, pa bi svi trebali očekivati da će se intenzitet rata povećavati, a ne smanjivati, kako se približava rješenje. Rusija će htjeti prikriti svoje povlačenje provalom nasilja, oslobađanja bijesa zbog gubitka i javno pokazati svoju preostalu moć. Taj se obrazac može vidjeti u Putinovom odgovoru na ukrajinsko uništenje Krimskog mosta, a slične će akcije uslijediti nakon budućih ukrajinskih uspjeha. Ali opet, nije to ništa novo. Sjedinjene Države prošle su još gore s takozvanim božićnim bombardiranjem Hanoja i Haiphonga u prosincu 1972., najrazornijim napadima u cijelom Vijetnamskom ratu. (Kao što bi Kissingerov pomoćnik John Negroponte rekao: “Bombardirali smo Sjeverne Vijetnamce da prihvate naše ustupke.”) Komunisti nisu dopustili da takvo američko ponašanje izbaci iz kolosijeka njihove vlastite vojne ili diplomatske napore, niti bi Zapad trebao dopustiti da takve ruske akcije to učine sada.
Putin kanalizira careve, a ne Hitlera. Unatoč svim svojim antikolonijalnim pretenzijama, ruski predsjednik se bori da povrati pokrajine izgubljenog carstva. Kad kolonijalni ratovi krenu loše, imperijalne sile na kraju se riješe tereta i odu kući. A elite znaju razliku između jezgre i periferije. Glasovi organizirani na teritoriju pod ruskom okupacijom u rujnu bili su očajnički pokušaj da se oslika lijepa površina na ružnoj stvarnosti ispod. Ali čak ni formalno uključivanje kolonije u nacionalni teritorij velike sile nije jamstvo trajnog boravka; samo pitajte Pied-Noir iz Alžira. Ako Ukrajina uspije održati dovoljan vojni pritisak, u jednom će trenutku Rusija početi tražiti izlaz i počet će završnica ovog rata. Tada će, a ne prije, doći do izražaja neizbježni nužni kompromisi svih strana i morat će se napraviti teški ustupci.
Rusija će biti izranjavana, ali ne i pretučena, ponizna, ali ne i ponižena. Poput Bijele kuće ranih 1970-ih, Kremlj će biti opsjednut održavanjem svog utjecaja i vjerodostojnosti u zemlji i inozemstvu. Svaka nagodba koje se pojavi neće biti kapitulacija proizašla iz kolapsa, već namjerna odluka da se povuče kako bi se zaustavio protok krvi, blaga i političkog kapitala. S obzirom na to koliko će preostale moći Rusija zadržati, neki ukrajinski ciljevi, čak i oni veliki, morat će se odgoditi. Najmanje što treba zahtijevati je povratak na pozicije od 24. veljače, čime se jasno daje do znanja da Moskva svojom agresijom nije dobila teritorij. Napredak bi se mogao kasnije graditi na drugim područjima, kao što je sudbina drugih okupiranih područja u Donbasu, konačni status Krima, ruski ratni zločini i širi regionalni sigurnosni aranžmani.
Blefira li Putin?
Postoje svi razlozi za vjerovanje da Rusija neće koristiti nuklearno oružje u Ukrajini. Prijetnja da će to učiniti ima smisla. To plaši ljude, izaziva zabrinutost i oprez kod pristaša Ukrajine i potiče pozive na rane pregovore kako bi se spriječila opasnost, a sve bez ikakvih troškova. Međutim, stvarno korištenje takvog oružja bi preokrenulo sve, donijelo bi malo koristi i mnogo dodatnih troškova, uključujući odmazdu, sramotu i gubitak međunarodne potpore. To je razlog zašto sve prethodne nuklearne prijetnje od 1945. nisu popraćene akcijom. Međutim, čak i da rusi upotrijebe nuklearno oružje, to ne bi poboljšalo poziciju Rusije niti promijenilo ishod.
Uporaba nuklearnog oružja velikih razmjera – recimo, uništavanje velikog grada velikom bombom – značila bi katastrofalne posljedice za Moskvu koje bi ubrzo uslijedile. Stoga bi moguće bile upotrebe u manjem opsegu, uključujući bojeve glave na nižem kraju taktičkog nuklearnog spektra, bilo iznad napuštenih područja u svrhu demonstracije sile ili protiv ukrajinskih snaga tijekom borbe.
Smisao nuklearne demonstracije bio bi pokazati odlučnost i namjeru. Političari u mnogim zemljama puno su puta razmatrali takve poteze i uvijek su bili odbačeni, s dobrim razlogom. Sama ograničenja postavljena na demonstraciju, poput udaljene lokacije i malo žrtava, učinila bi je neučinkovitom jer bi implicirala oklijevanje.
Što se tiče upotrebe malog nuklearnog oružja u borbi, to bi moglo biti od pomoći u određenim vojnim kontekstima, kao što je uništavanje nosača zrakoplova na moru, uništavanje velike formacije tenkova u pustinji ili blokiranje ključnog prolaza kroz planine. Ali rat u Ukrajini ne sadrži ništa od toga. Sastoji se od relativno malih jedinica koje se bore u neposrednoj blizini na teritoriju koji Rusija sada smatra svojim. Razmještanje taktičkog nuklearnog oružja u takvim okolnostima ne bi utjecalo na širu stratešku sliku dok bi bilo toksično za upravo ona mjesta koja Moskva navodno pokušava spasiti.
U bilo kojem od ovih scenarija, nakon eksplozija, Ukrajina bi i dalje bila na pravom putu da porazi Rusiju na terenu, njezini zapadni pristaše bili bi još odlučniji nastaviti svoju potporu i uskratiti Moskvi bilo što što bi sličilo pobjedi, a strana podrška Rusiji bi nestala. Nuklearna uporaba bila bi samoporažavajuća. Ne bi bila uvod u opći rat ili model koji treba slijediti, već upozoravajuća priča o bezobzirnoj strateškoj nesposobnosti.
Središnja činjenica ovog rata je da jedna strana nadmašuje drugu na konvencionalnom bojnom polju. Gubitnička strana ima nuklearno oružje, a sukob će vjerojatno završiti, kao i oni slični prije njega, s tim oružjem koje irelevantno ostati po strani dok se odlučuje o ishodu sukoba. Među mnogim žrtvama rata u Ukrajini, stoga, mogu se pokazati prosudbe o vrijednosti i korisnosti ogromnih nuklearnih arsenala koje velike sile održavaju uz tako velike troškove, trud i rizik, piše Net.hr.
