Žrtvovati vlastiti privatni sektor kako bi se financirala Ukrajina, bacilo bi brojne europske tvrtke na koljena. Trošak je to koji si ne bi mogle priuštiti
Nakon dugotrajnih i zahtjevnih pregovora, čelnici Europske unije donijeli su odluku da će Ukrajini odobriti beskamatni kredit od 90 milijardi eura.
Sredstva će se osigurati zajedničkim zaduživanjem 24 države članice EU-a, dok u tom aranžmanu neće sudjelovati Mađarska, Češka i Slovačka. Predviđeno je da Ukrajina počne vraćati zajam tek nakon što Rusija isplati ratnu odštetu. Time je izbjegnuta rasprava o korištenju zamrznute ruske imovine, koju je EU do nedavno razmatrao kao jedan od načina financiranja budućih ukrajinskih potreba. Najveći otpor toj ideji dolazio je iz Belgije, zemlje u kojoj se nalazi najveći dio blokirane ruske imovine, točnije u financijskoj instituciji Euroclear.
Posljedice ne bi osjetila samo Europa, već cijeli svijet
Ipak, Belgija nije bila jedina država koja je imala razloga za zabrinutost zbog mogućih protumjera. Da je Europska unija posegnula za potezom bez presedana, posljedice se ne bi ograničile samo na Europu, nego bi se neminovno prelile na globalnu razinu, a prema analizi YouTube kanala The Strategic Voice, taj je proces možda već započeo.
Podsjetimo, Europska unija je 26. veljače 2022. zamrznula rusku imovinu s ciljem da ozbiljno oslabi rusko gospodarstvo. Nikada ranije zapadne države nisu posegnule za zapljenom suverene imovine jedne velike sile, a EU je to učinio blokiranjem 210 milijardi eura deviznih rezervi ruske središnje banke. Ta je imovina ostala zamrznuta dvije godine, a u svibnju 2024. donesena je odluka da se glavnica neće oduzimati, već će se zaplijeniti prihodi od kamata, koji iznose oko tri milijarde eura godišnje. Plan je bio da se taj novac usmjeri Ukrajini kao oblik vojne pomoći.
Kako uzeti tuđi novac i ne očekivati odgovor?
Iako je rješenje na prvi pogled izgledalo kao razuman kompromis, teško je povjerovati da je moguće, čak i djelomično, posegnuti za tuđim novcem bez ikakve reakcije. Vlasnička prava se ili poštuju ili se krše – sredine nema.
Manje od 24 sata nakon objave odluke Europske unije, Rusija je uzvratila donošenjem dekreta prema kojem bi svaka europska tvrtka koja ima imovinu na ruskom teritoriju mogla biti izložena istovjetnim mjerama. Drugim riječima, ako bi EU zaplijenio 105 milijardi eura ruske imovine i pripadajućih kamata, Rusija bi odgovorila oduzimanjem imovine europskih ulagatelja u jednakom iznosu. Popis kompanija koje bi se našle na udaru iznimno je dugačak – od Volkswagena i Raiffeisen banke, preko Danonea i Société Généralea, do Unilevera, Shella i BP-a. Ukupna vrijednost europskih investicija u Rusiji premašuje 200 milijardi dolara.
Takav potez, kojim bi se privatni sektor žrtvovao radi financiranja Ukrajine, doveo bi mnoge europske kompanije u vrlo tešku situaciju. Mnoge si takav teret ne bi mogle priuštiti, suočile bi se s ozbiljnim financijskim problemima, pa i insolventnošću, uz sve posljedice za zaposlenike, dioničare i poslovanje.
Ruska računica je bila jasna
Rusija pritom nije najavila potpuno oduzimanje sve europske imovine, već pažljivo odmjerenu, recipročnu odmazdu. Na udaru bi se našla imovina kompanija iz država koje su najviše zagovarale zapljenu ruske imovine – ponajprije njemačkih, francuskih i austrijskih tvrtki. S druge strane, poduzeća iz zemalja koje su prema sankcijama bile opreznije, poput Mađarske, vjerojatno bi ostala izvan tih mjera. Takav pristup ne bi samo „nagradio“ države koje su pokazale suzdržanost, nego bi dodatno produbio postojeće razlike i podjele unutar Europske unije. Umjesto pritiska na EU kao cjelinu, Rusija bi se usmjerila na pojedine članice. No, to nije jedina potencijalna posljedica.
Pitanje zapravo nadilazi sam odnos Rusije i Europske unije. Ono što izaziva posebnu zabrinutost i objašnjava nervozu europskih čelnika na briselskom summitu jest činjenica da je zaštita vlasničkih prava jedan od temeljnih stupova zapadnog sustava. Kada netko položi novac u banku na Zapadu, država ima pravo taj novac oporezivati i regulirati, ali ga ne može jednostavno oduzeti.
Nakon što je EU 2022. godine posegnuo za mjerom bez presedana, svaka središnja banka u svijetu imala je opravdan razlog zapitati se: ako se to moglo dogoditi Rusiji, može li se sutra dogoditi i nama?
Jednom slomljeno povjerenje teško je vratiti
Teško je zamisliti da bi moguća odluka Europske unije o raspolaganju ruskom imovinom prošla bez posljedica po razmišljanja guvernera središnjih banaka diljem svijeta o sigurnosti njihovih deviznih rezervi i izloženosti riziku zapljene.
Većina tih rezervi danas je izražena u zapadnim valutama i čuva se u zapadnim financijskim institucijama, pod jurisdikcijom zapadnih država. Upravo zato nameće se pitanje je li ovaj potez EU-a potaknuo tihi, ali sustavni proces diversifikacije: postupno smanjivanje udjela dolara i eura, jačanje zlatnih pričuva, sklapanje bilateralnih valutnih sporazuma te razvoj platnih sustava koji ne ovise o zapadnoj infrastrukturi.
Iznosi koje je EU stvarno zaplijenila mogli bi se, dugoročno gledano, pokazati zanemarivima u odnosu na milijarde dolara rezervi središnjih banaka koje bi u idućih desetak godina mogle biti povučene iz zapadnih jurisdikcija. Jednom narušeno povjerenje, naime, vrlo se teško ponovno uspostavlja.
Europa je otvorila Pandorinu kutiju
Prvi znakovi tog procesa već su vidljivi: Saudijska Arabija razgovara s Kinom o prodaji nafte u juanima, Ujedinjeni Arapski Emirati razvijaju sustave obračuna temeljene na zlatu, Indija s Rusijom posluje u rupijama, a Brazil i Kina sve češće razmjenu provode u vlastitim valutama. Sve veći dio svjetske trgovine tako se odvija izvan okvira dolarskog sustava.
Europa je namjeravala kazniti Rusiju, no pritom je, smatra se, otvorila Pandorinu kutiju koja ubrzava slabljenje zapadne financijske nadmoći. Raspravom o korištenju ruske imovine poslala je poruku da imovina na Zapadu nije nedodirljiva, da vlasnička prava ovise o političkom kontekstu i da geopolitika može nadjačati ekonomska pravila.
Ironično, ostaje i pitanje koliko bi uopće ruski milijardi imalo stvaran utjecaj na ishod rata, s obzirom na to da ruski vojni proračun premašuje 100 milijardi dolara godišnje. Čak i znatna financijska pomoć Ukrajini možda ne bi bila dovoljna da bitno promijeni tijek sukoba.
Dvosjekli mač koji uništava glavnu polugu zapadne moći
Žrtvovanje čitavog financijskog poretka radi kratkoročne taktičke prednosti koja pritom ne bi presudno utjecala na ishod rata može se smatrati ozbiljnim strateškim promašajem. Ruski odgovor dodatno potvrđuje da postoji mogućnost uzvrata istom mjerom, čime se jasno pokazuje da je riječ o dvosjeklom oružju koje potkopava ključni izvor zapadne moći.
Dugi niz godina sama prijetnja financijskim sankcijama bila je dovoljna da se države koje odstupaju od zadanog smjera prisile na poslušnost. No takav mehanizam funkcionira samo dok postoji uvjerenje da nema alternative. Rusija je pokazala suprotno – započela je uspostavu paralelnih financijskih sustava i odlučila odgovoriti recipročnim mjerama.
Jednom kada se naruši načelo nepovredivosti vlasničkih prava, povratka nema. Svaki budući sukob tada bi uključivao zapljenu imovine, a svaki spor imao bi potencijal prerasti u financijski rat. Za globalna financijska središta poput Londona, New Yorka ili Frankfurta to bi predstavljalo golemu prijetnju, jer bi se dovela u pitanje njihova temeljna reputacija – sigurnost, neutralna pravna jurisdikcija, vladavina prava i zaštita privatnog vlasništva.
Jedno je biti moralni pobjednik, a drugo izgubiti financijski rat
Pametan kapital ne veže svoje bogatstvo uz sukobe i oružje. Upravo zato danas svjedočimo jačanju alternativnih financijskih središta poput Singapura, Dubaija i Hong Konga. Ti gradovi grade imidž stvarno neutralnih prostora – mjesta koja ne posežu za zapljenom imovine zbog geopolitičkih razloga i koja ne pretvaraju svoje financijske sustave u instrumente pritiska. Neutralnost im postaje ključna tržišna prednost. Kineske kompanije premještaju sjedišta u Singapur, ruski bogataši ulažu u nekretnine u Dubaiju, a kapital s Bliskog istoka sve se više udaljava od Londona. Globalna financijska karta se preslaguje, a odluke EU-a taj su proces dodatno ubrzale.
Mnogi će se pritom pozvati na moral i reći da je zapljena imovine opravdana jer je Rusija napala Ukrajinu. No biti u moralnoj prednosti jedno je, a sasvim drugo izgubiti financijsku bitku.
Zapad je svoj financijski sustav pretvorio u oružje iz moralnih pobuda, dok je Rusija odgovorila hladnom, dugoročnom strategijom. U konačnici, strategija često nadvlada moral. Kada Indija kupuje rusku naftu, to ne znači da podupire invaziju, već da štiti vlastitu energetsku sigurnost. Kada Saudijska Arabija prodaje naftu u kineskim juanima, to nije odbacivanje zapadnih vrijednosti, nego upravljanje rizikom. A kada Brazil trguje u realima, on time jača vlastitu samostalnost.
Zapljena ruske imovine zvučala je moćno i pravedno, ali…
Ako je europski pristup ruskoj imovini potaknuo ostatak svijeta da bira između etičkih načela i vlastitih interesa, ne iznenađuje da se većina prikloni ovom drugom. Ne zato što su države bez morala, nego zato što imaju obvezu osigurati opstanak stanovništva i stabilnost svojih gospodarstava.
Zapljena ruske imovine isprva je djelovala snažno i pravedno. No s dugoročne, strateške strane, pokazala se kao ishitrena odluka jer je okupila sve one koji strahuju od zapadne financijske nadmoći i dala im zajednički poticaj: ubrzati stvaranje multipolarnog poretka od kojeg Zapad, navodno, zazire. Istodobno je razotkrila da je financijska moć jednako ranjiva kao i vojna – da svaka dominacija ima svoje granice, da sila rađa otpor i da financijska hegemonija ne mora završiti poslušnošću, nego protumjerama.
Europa je vjerovala da kažnjava Rusiju, no na kraju se našla u poziciji da sankcije uvelike snosi i sama, prenosi Danas.hr.
