Trgovinu u svojim mjestima odavno nemaju, a Kistanje, Benkovac i Knin su im daleko. U Bukovici autobusi voze, ali starijem, teško pokretnom stanovništvu ni to često nije od pomoći. Zato im u pomoć stiže putujuća trgovina
Stanovnici Bukovice već godinama nemaju trgovinu u svojim mjestima, a do Kistanja, Benkovca i Knina put im je dalek. Autobusi prometuju, ali starijim i teško pokretnim osobama to često ne pomaže. Zato im dobrodošla pomoć stiže u obliku putujuće trgovine koja im donosi kruh, mlijeko, lijekove, ali i – što je možda i najvažnije – malo društva.
Oblačan i kišan dan još je više naglasio pustu atmosferu Bukovice. Naka Stjelja, jedna od rijetkih stanovnica Nunića u zadarskom zaleđu, ostala je udovica prije mjesec i pol. Teško pokretna, većinu vremena provodi uz prozor. “Sjedim, uzmem nešto ovdje, čitam… Nikako se do ujutro ne osjećam. Ujutro dobri narod dođe, donese… Malo kruha meni, malo mački – imam nekakve, eto vraže mačaka! – i tako, svi su za pomoć, nema tko nije”, ispričala je Naka.
U susjedstvu živi i Anđa, koja je godinu dana mlađa od 80 i već 22 godine udovica. Njene tri kćeri žive u različitim državama. Iako je posjećuju i zovu, Anđa ostaje u svom selu dok god je sposobna brinuti o sebi. “Ništa, neg’ mačke i pasa! Ja nemam ništa više. Imala sam ovce do ima godinu dana i prodala ih jer ja više ne mogu ići, i gotovo s njima. Gotovo, nemam snage ja više”, rekla je.
Nekadašnja varoš, sada je to tihi zaseok prepun uspomena. “Baš se osjećam usamljeno. Najgore mi je kad se smrknjiva, nekako mi čudno, šta ja znam”, dodala je Anđa.
Pokretna trgovina kao spas
Anđa Stjelja u Nuniću zadržala je naviku da uvijek skuha više hrane – za slučaj da netko naiđe. “(A što volite kuvat?) Sve kuvam. I gulaše, i juhu, i kupus slatki i kiseli, svakakvi pomalo ja kuvam sebi. A ne merem bez kuvanja”, kaže Anđa. Naka Stjelja prisjeća se: “Baba Anđa bi bila ostala sama da mene dica povedoše u Njemačku. Ja nisam htjela ići, ja velim: ‘Nemojte me, molim vas, djeco, iz moje kuće nigdi vodit!’”
Obje starice mogu računati na pomoć Dušanke i Nebojše, bračnog para koji već desetak godina obilazi sela i zaseoke sa svojom kombi-trgovinom. Svraćaju na pedesetak adresa, uglavnom domaćinstava starih i samih osoba.
“Uglavnom svaki dan. Najviše zato da kruh bude svjež, da svaki dan dobiju, da ne moraju kupovati kruh za pet dana”, objašnjava Dušanka Stjelja, suvlasnica pokretne trgovine iz Nunića.
“Od Macura, Kolašca, Modrina Sela, Bezbradice, Grulovići, Nunić i Bjelina… To su uglavnom sve stari koji ne mogu nigdje, koji nemaju prevoza, ne mogu do Kistanja ili do Knina”, dodaje Nebojša Stjelja, njen suprug i suvlasnik trgovine.
Ovaj bračni par u pedesetima, jedini u selu koji imaju djecu – dvije srednjoškolke – svakodnevno dostavlja osnovne potrepštine, a po narudžbi donose i proizvode koji nisu u stalnoj ponudi. “Ima nekih koji dođu samo da bi malo popričali. Iziđu, malo tako s njima popričam – ne možeš drugačije…”, govori Nebojša.
“Mi nekako dođemo kao netko za ispovijed tim ljudima… Jednostavno smo postali kao porodica na neki način”, dodaje Dušanka.
Selo bez dućana i ljudi
U susjednim selima malo je radno aktivnih stanovnika, a sve je više zatvorenih dvorišta. Većina mjesta u Bukovici, dijelu sve pustijeg zaleđa Zadra i Šibenika, ostala je bez trgovina, pa čak i Ervenik, općinsko središte, više nema osnovne trgovine. U onim rijetkim mjestima gdje trgovine još postoje, one često služe i kao kafići te mjesta za okupljanje i druženje.
Jedna od preostalih trgovina nalazi se u Biovičinom Selu, gdje živi oko 125 stanovnika, a samo jedno dijete pohađa školu. Osnovna škola je odavno zatvorena; 1975. godine imala je čak 525 učenika.
“Najveće bogatstvo ovoga sela je ovaj dućan, jer imaju ljudi gdje da dođu, da se sastanu, da sjednu, popričaju. Ima 4-5 sela koja tu dolaze, tu igramo karte, nedilja kad je lijepo vrime – bacimo na buće”, kaže Željko Korlat, vlasnik trgovine u Biovičinom Selu.
Iako trgovina odavno više nije isplativ posao, Željko ostaje tu za sve preostale mještane i one koji ih posjete. Ljeti je ipak nešto više ljudi i posla jer dolaze oni koji obilaze roditelje i kuće. “Tamo gdje staro umre i zatvore se vrata, više se teško posjećiva”, dodaje Korlat.
Mala mjesta koja su ostala bez trgovina i gostiona, a istovremeno gube stanovništvo, nalaze se na prekretnici. Život kakav su njihovi mještani poznavali polako odlazi u prošlost i nostalgiju, piše Danas.hr.
