Kritike pape Franje na račun globalizacije i nejednakosti davno su ga prometnule u čelnika koji ne preza od kombiniranja teologije i politike, a sada pokazuje i mišiće vatikanske diplomacije.
Prošle je godine pomogao u postizanju povijesnog sporazuma između Kube i SAD-a nakon polustoljetnog neprijateljstva.
Njegov je ured ovoga tjedna objavio prvi službeni dokument između Vatikana i Palestine, sporazum koji daje pravnu težinu priznanju Palestine unatoč protivljenju Izraela.
Papa je prošloga mjeseca uzburkao duhove u Turskoj kada je masakr nad 1.5 milijuna Armenaca početkom 20. stoljeća nazvao “genocidom”, što Ankara odbacuje.
Nakon pontifikata njegova prethodnika Benedikta XVI. koji je bio više usmjeren na unutarnja pitanja Crkve, Franjo se vratio aktivnoj vatikanskoj diplomaciji karakterističnoj za pokojnog papu Ivana Pavla II. kojemu mnogi pripisiju zasluge za okončanje Hladnog rata.
Aktualni papa ulaže velike napore u poboljšanje odnosa između različitih vjera i zaštitu ugroženih kršćana na Bliskom istoku što je postao jasan prioritet Katoličke crkve.
Ipak, u geopolitički sve podijeljenijem svijetu, njegova je diplomacija manje povezana s jednom stranom u globalnom sukobu suprotstavljenih blokova nego što je to bio slučaj s 27-godišnjim pontifikatom Ivana Pavla II.
Za to je zaslužna činjenica da se radi o prvom papi iz Latinske Amerike, prostora koji mu je zbog bremenite povijesti, raširenog siromaštva i kompleksnih odnosa sa SAD-om dao posve drugačije političko utemeljenje u odnosu na sve njegove europske prethodnike.
“Vanjska politika pod ovim Papom izgleda južnjački”, rekao je Massiono Franco, ugledni talijanski analitičar i autor nekoliko knjiga o Vatikanu.
On kaže da je papa pažljivo izbjegao zauzeti stranu u sukobu u Ukrajini i nikada Rusiju nije nazvao agresorom, nego je o sukobu između vlade i proruskih pobunjenika govorio kao o građanskom ratu.
Taj mu pristup omogućava da sačuva vjerodostojnost u odnosu na zemlje poput Sirije, Rusije ili Kube gdje neutralnim stajalištem najviše može pomoći lokalnim kršćanima.
Franjo je već pune ruke posla imao oko reforme složene vatikanske birokracije nakon niza financijskih i seksualnih skandala, uključujući slučajeve zlostavljanja djece koji sežu desetljećima unatrag.
No, jako zainteresiran za svijet izvan vatikanskih zidina, Franjo očito želi iskoristiti svoj položaj i golemi dio svjetske populacije koju vodi da bi promijenio i diplomatske pozicije.
“Radi se o čovjeku koji je sposoban pomoliti se u Plavoj džamiji u Istanbulu i potom govoriti o genocidu nad Armencima. On nije čovjek koji bi vezao ruke političkom korektnošću”, rekao je bivši talijanski ministar vanjskih poslova Franco Frattini. “To je diplomacija pravog čelnika”, dodao je.
I dok brojni katolički konzervativci nisu sretni zbog Papine usredotočenosti na pitanja poput ekonomske nejednakosti i razmjerne tolerancije prema osjetljivim društvenim pitanjima kao što su homoseksualnost i status razvedenih, i njegova stajališta o osjetljivim diplomatskim pitanjima mogla bi izazvati nove daljnje podjele unutar Crkve.
