OTIŠAO JE ARSEN Posljednji od onih koji su ostali mladi, onda kada smo svi ostarjeli

Posljednji veliki umjetnik s ovih prostora.
Otišao je čovjek zbog kojeg smo mogli udahnuti cvjetove agava, zamisliti, na kraju ljeta, kuću pored mora, osjetiti miris borova, prisjetiti se ljubavi koje smo ostavili za sobom pa sad opet možemo voljeti i osjećati mirise i boje oko sebe.

Otišao je čovjek zbog kojeg smo se sve, barem jednom u životu osjećale kao prostakuše i plemkinje… kao Ines.

Čovjek koji nas je uvukao u onu malu zagrebačku sobicu, Proleterskih brigada 39, u kojoj je siromaštvo izgledalo tako stvarno, opipljivo, tako blisko i daleko, tako poznato…

Čovjek zbog kojeg smo po prvi put slušali Mozartov «Requiem».

Proživljavali njegovim stihovima ispočetka mladost koja nas pred vlastitim očima vara i krade i napušta, udišući je je svakim slušanjem nanovo, kao da nam je prvi put.

Poput Arsenove Ines, varale smo muževe, češljajući se u nekom boljem hotelu, u mislima, ispod stola dodirivale koljeno onog nekog, možda i nevažnog koji je u tom trenu zasjeo na tron kojeg je Arsen sagradio, znajući da će još biti mladosti, ali nikada ovakve.

Otišao je Arsen s kojim smo bježale ne znajući gdje bježimo, s kojim smo bezglavo jurile u nepoznato ne želeći znati što nas tamo čeka.

Čovjek koji je sve naše strahove, skrivene želje i težnje pretočio u tako lake i jednostavne stihove, zavirujući u tajni dio nas, ne sluteći što smo sve pronašli u tom skrivenom i mračnom, nepoznatom kutku.

Otišao je čovjek koji je sa sobom odnio našu mladost jer posljednji je od onih koji su ostali mladi, onda kada smo svi ostarjeli.
Otišao je čovjek zbog kojeg smo osjećali mirise kiša na otocima, gledali olovno more i nebo od borova.

Pjesnikov je svijet stvaran, onoliko stvaran koliko je jaka moć njegovih riječi koja dopire do srca čitatelja, a kada jednom dopre, zauvijek ostaje tamo – i onda kada to ne želimo.

I ništa više neće moći učiniti agavu običnom, mediteranskom biljkom.
Učinit će je simbolom jedne završene ljubavi i kraja ljeta. Ljeta poput ovoga.

Danas je umro Arsen i padala je kiša.
Osjećam miris borova pokraj prozora.
Miris, toliko puta proživljen i znan.
Miris kojem se istovremeno radujem i kojim završavam jedno od bezbrojnih, proteklih ljeta.
Miris koji će isprati i za sobom odnijeti sve varke i zablude ljetnih noći, sve strasti koje samo toplina večeri može izmamiti na površinu, miris koji će sve to svojim kišama učiniti dalekim.

Ponovno kiši, a ja vidim cvjetove agava, tako jasne i žive s kapljicama kiše koje čekaju svoj pad i znam da je gotovo.

Još malo šetnje uz more i nestaje sve…

Hvala ti na cvjetovima agava i kiši, Arsene.

Ova kasna, ljetna kiša, kiša je iz tvojih pjesama, ona kiša koja te ispraća u vječnost.

Piše: Tamara Šoić

Imate zanimljivu priču, fotografiju ili video?
Pošaljite na Whatsapp, Viber, MMS 097 64 65 419 ili na mail vijesti@riportal.hr ili putem Facebooka i podijeliti ćemo ju sa tisućama naših čitatelja.
Komentari