
Svečanost se održava uz prisustvo stotinjak uzvanika. Među njima su i bivši predsjednici Republike, ali predsjednika Vlade i Sabora nema
Zoran Milanović danas je prisegnuo drugi put za predsjednika Republike Hrvatske. Svečanost se održava na Pantovčaku uz stotinjak uzvanika, a među njima su bivši predsjednici države – Stjepan Mesić, Ivo Josipović i Kolinda Grabar Kitarović, predstavnici institucija i udruga, Oružanih snaga RH, vjerskih zajednica, šefovi stranaka koje s Milanovića podržale u kampanji, članovi tima koji su mu vodili izbornu kampanju te obitelj i prijatelji. Među uzvanicima je i četvero potpredsjednika Sabora – Ivan Penava (DP), Furio Radin (NZ) te Sabina Glasovac i Peđa Grbin (SDP), ali ne dolazi nitko iz Vlade.
Nakon polaganja prisege, Milanović drži govor:
“U životu nacije i države, kao i u životu pojedinca neizbježna je izmjena dobrih i loših vremena, tmurnih i vedrih dana. Moramo broditi sa sviješću, život nije samo mirno more i vjetar u jedra. Ta svijest neka nam bude vodilja, ona je čvrsto jamstvo uspravnosti i pribranosti bez obzira na smjer i jačinu vjetrova i valova. Osnovni zadatak hrvatskih institucija je sačuvati mir i sigurnost građana.
Drugi cilj je da teška vremena ne budu i dramatična vremena. Također, da se ne prelome najviše preko leša najslabijih i najmanje zaštićenih, a od dobrih godina da ne profitiraju samo oni koji su najbliže centrima moći, najagresivniji, najkompetentniji.
Nejednakost i korupcija podmuklo nagrizaciju socijalnu strukturu poput opake bolesit. Potrebno je graditi i usavršavati zakonske i druge mehanizme koji će doprinijeti tome da u lošim vremenima ne klonemo ni materijalno ni duhom. A da u vremenima prosperiteta zadržimo realnost i dodir s čvrstim tlom.
Zadnjih godina često sam ponavljao da je samo nama i nikome osim nas stvarno stalo do naše zemlje. Vjerujem da su svi dobronamjerni ljudi shvatili tu konstataciju onako kako sam mislio i osjećao. Druge države i nacije u pravilu nam ne žele zlo i ne rade protiv nas, ali u izboru između svojih interesa i našeg boljitka, uvijek će se odlučiti za svoje interese. Pa i naši prijatelji i saveznici.
Ovo nije žalopojka, kritika ni neko uskogrudno zatvaranje u sebe bilo koje vrste. Ovo je realnost svijeta u kojem živimo i poziv da se prestanemo zanositi iluzijama da će se netko izvana pobrinuti za nas kad nam bude teško ili kad nam stvarno bude trebalo. Možda malo, ali realno nikad nije i nikad neće.
Ništa nam nikad nije darovano, sve što je Hrvatska postigla, zasluga je samo naših ljudi.
Prije svega onih koji su dali svoje živote i zdravlje u obrani naše slobode, njima ćemo zauvijek biti dužni i koliko god se trudili a prisežem da ćemo se truditi, taj dug nikad ne možemo u potpunosti vratiti.
Jedino je nama i nikome osim nas stalo do ljudi koji su nas spasili od agresorskog pokoravanja svojom hrabrošću, požrtvovnošću i svojom vještinom. Naša trajna zahvalnost tim ljudima nije ni slava ratu, ni trijumfalizam, ni naslada nad nesrećom drugih, poraženih. To je oda slobodi i podsjetnik za što smo sve sposobni kao nacija kad nas vode plemeniti motivi i kad nas ujedine najviši ideali. Jedino je nama istinski važno kakvo je naše obrazovanje na svim razinama, kakvo je naše javno zdravstvo i naše pravosuđe, kako se kroji pravda.
Jedino se nas tiče kako živi naš narod, i unatoč rastu BDP-a, niskoj nezaposlenosti, pa i povećanju kreditnog rejtinga, prevelik broj naših ljudi živi na rubu dostojanstva i trpi neki oblik poniženja, usprkos poštenom radu i pošteno zarađenoj mirovini.
Samo je nama u interesu da nam institucije budu neovisne i profesionalne, kao i mediji i novinarstvo. To je preduvjet stabilnosti i funkcionalnosti našeg ustavnog poretka i našeg demokratskog sustava, to je štit od samovolje i tiranije.
Kome su, osim nama, važni Hrvati u prijateljskoj i susjednoj Bosni i Hercegovini? Tko će se, osim nas, založiti za njihova ugrožena politička prava i obranu njihova ustavnog statusa? Nitko se, osim nas, neće prihvatiti tog nezahvalnog posla.
To je naša povijesna, ustavna i moralna obveza. Ključno je da budemo samokritični kao pojedinci i kao društvo. Snaga je i u poznavanju vlastitih slabosti i priznavanju vlastitih stramputica, a gotovo da i nema veće slabosti od mržnje, šovinizma ili nepovjerenja prema onima koji su drukčiji od nas u nekom od brojnih slojeva, a svi ih imamo – identiteta prema onima koji su slabiji, trenutno ili stalno slabiji.
Malo je toga što je tako pogrešno kao veličanje najmračnijih epizoda vlastite povijesti, a svaka ih nacija ima. Teško da ima većeg kukavičluka od osporavanja domoljublja ikome na temelju razlike u mišljenju, na temelju rasne, vjerske ili rasne pripadnosti,” prenosi Net.hr.



