Fabrio se u hrvatskoj književnosti najprije javio kao pjesnik i novelist, zatim kao dramatičar, a sredinom 1980-ih i kao romanopisac
Hrvatski književnik i akademik Nedjeljko Fabrio umro je u subotu ujutro u Rijeci u 81. godini, potvrđeno je Hini u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti (HAZU).
Fabrio je rođen u Splitu 1937. godine, a hrvatski jezik i južnoslavenske književnosti te talijanski jezik i književnost diplomirao je 1961. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Radio je u riječkim kulturnim ustanovama, Narodnom sveučilištu, časopisu Riječka revija, HNK Ivana pl. Zajca, mjesečniku Kamov, a od početka 1970-ih živi i djeluje u Zagrebu (urednik Dramskoga programa Hrvatske televizije, predavač na Akademiji dramske umjetnosti).
Nedjeljko Fabrio redoviti je član HAZU-a, bio je predsjednik Društva hrvatskih književnika od 1989. do 1995. godine te je dobitnik državne Nagrade “Vladimir Nazor” za životno djelo 2007. godine.
Pjesnik, novelist, dramatičar, romanopisac
Fabrio se u hrvatskoj književnosti najprije javio kao pjesnik i novelist, zatim kao dramatičar, a sredinom 1980-ih i kao romanopisac. U dramskom dijelu Fabrijeva opusa prevladava povezivanje povijesnih tema i suvremenih iskustava, najčešće u obliku sukoba između istaknutoga pojedinca i svjetovne ili duhovne vlasti (”Reformatori”, 1967.; ”Admiral Kristof Kolumbo”, 1968.; ”Čujete li svinje kako rokću u ljetnikovcu naših gospara?”, 1969.; ”Meštar”, 1970.; ”Kralj je pospan”, 1971.; ”Magnificat”, 1978.).
Njegov se novelistički postupak (”Partite za prozu”, 1966.; ”Labilni položaj”,1969.; ”Lavlja usta”, 1978.; ”Izabrane pripovijetke”, 1990.) temelji na dotjeranosti jezične izvedbe, eksperimentiranju oblikom i vještom fabuliranju koje se podudara s postmodernističkim tendencijama.
Postmodernistička je poetika i u temelju Fabrijevih romana. Romani ”Vježbanje života” (1985.) i ”Berenikina kosa” (1989.) pripadaju odvjetku postmodernističke historiografske metafikcije i hibridne su strukture u kojima se prepoznaju sastavnice povijesnog i obiteljskoga (genealoškog) romana te romana o sazrijevanju.
U romanu ”Smrt Vronskog” (1994.) Fabrio također tipično postmodernistički miješa uvjetne razine tekstualne zbilje i fikcije. Roman ”Triemeron’ ‘(2002.), određen kao “treći dio Jadranske duologije”, pretiskan je 2005. s ”Vježbanjem života” i ”Berenikinom kosom” pod skupnim nazivom ”Jadranska trilogija”.
Središnji su predmet Fabrijeve književnopovijesne, književnokritičke i prevoditeljske djelatnosti hrvatsko-talijanski dodiri. Bavio se temama iz povijesti talijanske književnosti, posebice sustavno piscima (F. Tomizza, S. Slataper) koji su podrijetlom, zavičajno i tematski vezani uz hrvatski prostor, fenomenom tršćanske književnosti te njezinim vezama sa slavenskim svijetom (”Apeninski eseji”, 1969.; ”Štavljenje štiva”., 1977.).
Fabrio je adaptirao i niz proznih djela za kazalište i televiziju, priredio antologiju talijanske pripovijetke ”Posljednji dio puta” (1984.), prevodio djela C. Goldonija, L. Pirandella, A. Moravije, Slatapera i drugih talijanskih pisaca, a objavio je i nekoliko knjiga ogleda i kritika o književnim, općekulturnim, kazališnim i glazbenim temama (”Odora Talije”, 1963.; ”Kazalištarije”, 1987.; ”Koncert za pero i život”, 1997.; ”Maestro i njegov šegrt”, 1997.; ”Ruža vjetrova: sjevernojadranski i drugi eseji”, 2003.; ”Orfejeva djeca”, 2008.).
Vijesti.hr