“Uglavnom, da znate zašto me nije bilo tu. Da znate da je je*eno teško biti sam kad si bolestan iako si okružen najboljim prijateljima i obitelji. Da znate da je očajno gušiti se u pokušaju da samo udahnete jebeni gutljaj zraka dok čitate kako je AZ smeće i kako covid ne postoji”, navodi dr.sc. Dario Čepo
Docent dr. sc. Dario Čepo, predavač na katedri za sociologiju na Pravnom fakultetu u Zagrebu, osvrnuo se na Twitteru na muke koje je prošao s koronavirusom.
Predlažemo da u nastavku pročitate kako je izgledala njegova patnja jer je u najboljoj namjeri pokušao upozoriti javnost da ovu nesreću koja nas je zadesila ne shvaća olako, piše Net.hr
Objavu je naslovio “Zašto ću vas probiti šakom ako ispred mene kažete da je to samo malo jača gripa”, s time da vjerujemo kako je prijetnja udaranjem ipak bila izrečena u neformalnoj noti, odnosno u žargonu.
Svoj dnevnik započeo je ovako:
– Od početka pandemije uzimam sve što se događa vrlo ozbiljno. Vjerojatno sam jedna od prvih osoba koja je završila u (samo)izolaciji jer sam se vratio s puta taman kad je ludilo zahvaćalo Europu (izvan Italije).
Nosio maske i na otvorenom
– Čak unatoč tome što mi je upropastila nekoliko jako važnih događaja 2020., uključujući i put na Havaje za koje sam štedio od 2015. Kukao jesam, ali jbg smatrao sam da zajednički možemo progurati par tjedana/mjeseci i da će onda sve biti ok.
– Jasno da nije bilo ok. U idućim sam mjesecima završio u još dvije samoizolacije iako sam maksimalno izbjegavao sve moguće kontakte.
– Nosio sam maske u zatvorenom. Nosio sam maske s frendovima. Nosio sam maske kad sam išao u posjet ocu. Nosio sam maske i ljetos i zimus.
– Bio sam čak jedan od rijetkih koji je nosio maske i na otvorenom, čemu svjedoči fotka objavljena na Indexu krajem listopada.
– Čak sam i ono malo javnih obveza što sam morao napraviti fizički nastojao odraditi ne skidajući masku. Evo primjerice predstavljanja istraživanja o korupciji za @GONG_hr
– I onda je došao kraj ožujka. Jedan od novinara kojemu sam dao kratki dvadesetminutni intervju na, po mojoj procjeni, dovoljnom razmaku, javio mi je da je pozitivan. Krenuo sam u svoju četvrtu (?) samoizolaciju.
Kako je počelo: Grlo malo grebucka, a onda…
– Dan 1-2: sve ok, grlo malo grebucka i tjera na kašalj, ali to pripisujem psihosomatskim simptomima. Radim “to do” listu onoga što ću raditi idućih 10 dana izolacije.
– Dan 3: kašalj pojačava, ali ostatak dana sve ok. Odlučio pojesti pola zdjele pesto špageta jer šta ako se razbolim?! Trebat će mi snage!!!
– Dan 3, pola 12 navečer. Nikad bržu, intenzivniju i jaču treskavicu nisam u životu dobio. U roku pet minuta sam od “sve je ok”, došao do “GDJE MI JE TREĆA DEKA?!”
– Cijelu treću noć imao sam snažan kašalj i temperaturu između 37,5 i 38,5.
– Dan četvrti: budim se s treskavicom, visokom temperaturom i svakim milimetrom tijela koje probada bol. Bole me kosti, koža, mišići. Boli me glava, boli me svaki organ. U preponama me probada kao da imam bruh.
– Dan četvrti, popodne: napokon dobijem doktoricu koja me šalje na testiranje, na HZJZ. Dođem na HZJZ u tri popodne – oni testiraju do pola deset.
– Spustim se do Štampara. Gospođa je malo ljuta jer nisam kod njih naručen, ali odrađuje PCR test. Kaže javit će sutra.
– Ja odlazim u ljekarnu i kupujem sve. Sve lijekove, sve sirupe. Sve maske. Ne kupim oksimetar…
– Dan peti. Zovu iz Štampara. Pozitivan. Neka sjedim doma, mirujem i pijem puno tekućine..
– Dan šesti: budim se barem pet puta tijekom noći. Jedva dišem, gorim od temp, ne mogu piti apsolutno ništa. Hrpa me ljudi tjera u hitnu, ali ja neću jer ima i onih kojima je teže, a rekli su mi da mirujem.
– Dan sedmi (Uskrs?): Jedva spavao dva sata u komadu. Nemam više čiste odjeće koliko sam se puta presvukao jer sam bio mokar do gole kože. Pokušavam temperaturu skinuti lupocetom, oblozima od vode, oblozima od rakije, zazivanjem predaka. Napokon zovem Hitnu.
– Dispečerica Hitne mi kaže da čuje da teško dišem, ali jel’ da da se ne gušim i da najbolje da samo legnem i mirujem. Neće slati nikog. Savjeti: Lupocet i puno tekućine. Poslušam savjet. Par sati kasnije jedva mogu do čaše vode. Odlazim sam u Hitnu.
– U Hitnoj u Dubravi sam 10 sati. Budući da konstantno dovoze uglavnom starce koji jedva dišu, logično je da nisam prioritet. Ali temp je tu, hladnoća je tu, plitko disanje je tu. Nakon deset sati, dijagnoza obostrane upale pluća.
Kako do zraka? Vrag je odnio šalu
– S preporukom da ležim doma, mirujem i ne dolazim SVE DOK SE NE POČNEM GUŠITI, odlazim doma u 11 navečer i proživljavam (barem sam tad mislio) najgoru noć mojeg života.
– Dan osmi: u 7:01 zovem svoju doktoricu. Temperatura mi je cijelu noć iznad 39. Disanje je samo naznaka pri svakom pokušaju okretanja u krevetu. Ako se ne gušim od kašlja, onda se gušim od pokušaja gutanja tableta. Nisam ništa jeo (osim malo juha) od onih špageta.
– Doktorica mi propisuje kortikosteroide i tjera me da ih popijem čim ih dobijem jer je očito da je vrag odnio šalu. Uspijem ih dobiti i popiti to popodne. Napokon, bolovi u mišićima prestaju, temp malo opada, ali disanje još koma. Ipak po prvi put mogu pokušati malo odspavati.
– Dan deveti (?): Ujutro se budim Napokon normalna temperatura – 37,5. Oksimetar koji su mi napokon kupili pokazuje 92.
– Očito je da kortikosteroidi pomažu. Čak se malo bahatim i odlazim se otuširati. Deset sati kasnije saturacija je na 88, temperatura na 39,2. Ne mogu popiti ni gutljaj vode da se ne počnem gušiti. Panika jer ne mogu disati.
‘Očajno je gušiti se u pokušaju da samo udahnete je*eni gutljaj zraka’
– E da, uz nekoliko anđela volontera koji mi donose lijekove i hranu te jednog dijela prijatelj(ic)a koji me bodre porukama, solo sam doma. Napokon mi dolazi brat, koji doslovno bdije nada mnom cijelu noć bez da mu mogu reći više od dvije riječi, a da se ne počnem gušiti.
– Dan deseti: temp je pod kontrolom. Saturacija na 90. Sam ne mogu ništa, ali barem sve manje kašljem. Doktorica je malo u panici, ali ne želi me slati u bolnicu dok vrag ne dođe po svoje. Meni se učinilo da je i bio i odnio i svoje i moje i Isusa Krista.
– Dan 11: prvi dan punog sna i bez temperature. Još uvijek jedino mogu do WC-a prije nego počnem kašljati kao lud i kolabiram nazad u krevet. Saturacija 91.
– Dan 12: danas je drugi dan bez temp. Pojeo sam malo piletine. Pogledao Moanu i malo plakao. Onda puno spavao pa pogledao Coca i još malo plakao.
– Uglavnom, da znate zašto me nije bilo tu. Da znate da je je*eno teško biti sam kad si bolestan iako si okružen najboljim prijateljima i obitelji. Da znate da je očajno gušiti se u pokušaju da samo udahnete je*eni gutljaj zraka dok čitate kako je AZ smeće i kako covid ne postoji.
