Jedan od najprepoznatljivijih domaćih edukatora u području matematike i osobnih financija, Toni Milun, već godinama građanima približava teme novca, štednje i ulaganja na jasan i razumljiv način. Njegov fokus nije na brzom bogaćenju, već na izgradnji stabilne financijske budućnosti kroz dugoročno planiranje, disciplinu i primjenu jednostavnih, ali učinkovitih pravila – neovisno o visini primanja.
Milun, nagrađivani profesor s Visokog učilišta Algebra i financijski edukator poznat po projektima poput “Gdje je matematika zabavna” i “S Milunom do milijuna”, kroz predavanja i javne nastupe kontinuirano naglašava važnost zdravih financijskih navika. Posebno ističe da se štednja i ulaganje isplate čak i u razdobljima inflacije, gospodarskih kriza i tržišne nesigurnosti.
U središtu njegova pristupa nalazi se strategija redovitog ulaganja jednakog iznosa kroz dulje vremensko razdoblje, poznata kao “dollar-cost averaging”. Umjesto pokušaja da se predvide idealni trenuci za kupnju ili prodaju na tržištu, što je rizično i rijetko uspješno, Milun savjetuje dosljedna mjesečna ili godišnja ulaganja. Takav pristup smanjuje rizik, ublažava utjecaj tržišnih oscilacija i postupno gradi imovinu kroz naviku, a ne sreću.
Kako bi se uopće stvorila osnova za ulaganje, Milun preporučuje jednostavno pravilo raspodjele prihoda poznato kao model 50:30:20. Prema toj formuli, polovicu mjesečnih primanja trebalo bi usmjeriti na osnovne životne troškove poput stanovanja, režija i hrane. Trideset posto namijenjeno je osobnim željama i zadovoljstvima – od putovanja i izlazaka do odjeće i hobija – jer financijska disciplina ne znači odricanje od kvalitete života. Preostalih 20 posto predstavlja najvažniji dio formule i namijenjeno je štednji ili ulaganju. Time se primjenjuje načelo da se najprije “plati budućem sebi”, prije nego što novac ode na ostale troškove.
Prije nego što se krene s ulaganjem, Milun naglašava dva ključna preduvjeta. Prvi je vođenje precizne evidencije troškova. Bez jasnog uvida u to kamo novac odlazi, teško je donijeti kvalitetne financijske odluke ili pronaći prostor za uštedu. Drugi korak je formiranje kriznog fonda, odnosno financijske rezerve za nepredviđene situacije. Takva ušteđevina trebala bi pokriti barem nekoliko mjeseci osnovnih troškova i omogućiti da se u slučaju gubitka posla ili zdravstvenih problema izbjegne zaduživanje skupim kreditima.
Kada je riječ o samim ulaganjima, Milun savjetuje da se izbor prilagodi vremenskom horizontu. Za dugoročne ciljeve, poput mirovine ili financijske sigurnosti u starijoj dobi, preporučuje dioničke fondove, osobito one koji prate globalne burzovne indekse. Povijest pokazuje da su takva ulaganja, unatoč krizama i nestabilnostima, na duge staze donosila solidne prinose. Za kraće rokove, primjerice štednju za automobil ili učešće za stan, sigurniji izbor su obveznički fondovi, koji nude manji, ali stabilniji prinos.
Upozoravajući na česte zamke, Milun posebno ističe opasnost piramidalnih shema koje obećavaju brzu i nerealnu zaradu. Takvi modeli, naglašava, neminovno završavaju gubicima za većinu sudionika. Klasična bankovna štednja pruža sigurnost, ali zbog niskih kamata često ne uspijeva pratiti inflaciju. Kao razumnu kratkoročnu opciju u tom kontekstu navodi trezorske zapise. Ipak, najveći naglasak stavlja na dobrovoljnu mirovinsku štednju, osobito treći mirovinski stup, koji uz državne poticaje predstavlja jedan od najisplativijih oblika dugoročne štednje dostupnih građanima Hrvatske.
Zaključno, Milunova poruka ostaje dosljedna – financijska sigurnost ne postiže se čarobnim rješenjima ni brzim potezima, već znanjem, strpljenjem i disciplinom. Upravo u jednostavnim pravilima i dugoročnom razmišljanju vidi se najveća snaga osobnih financija, piše Poslovni.hr.
