Tvrdoglavo odbijanje izolacije pokazalo je premijerovu taštinu, preokrenulo predizborni slogan HDZ-a o “sigurnosti” naglavačke, ali i pokazalo ozbiljnu slabost cijelog sustava
“Danas je Hrvatska sigurna zemlja…”, lijepim, smirenim glasom Andrej Plenkovićizgovara tekst u predizbornom spotu HDZ-a koji se ovih dana često vrti na radijskim stanicama. Tako se poklopilo da je i na dan kada je stigla informacija da je tenisač NovakĐoković pozitivan na koronavirus, a premijer i predsjednik HDZ-a se evidentno “dodirivao” s njime, vrtio red smirujućih spotova o sigurnoj Hrvatskoj s HDZ-om, a onda red uzrujanih izjava pravog, živog Andreja Plenkovića “s terena” koji je poručivao svima koji ga “žele vidjeti u samoizolaciji” – da taj “film neće gledati”.
Cijeli koncept predizborne kampanje HDZ-a, od sigurnosti u svakom pogledu, i zdravstvene i ekonomske, do hrabre poruke koja se kočoperi na brojim jumbo plakatima – “Nema nedodirljivih!”, raspao se u tih nekoliko sati nakon što je objavljeno da je i Novak Đoković pozitivan upravo zbog nastupa glavnog junaka cijele kampanje, Andreja Plenkovića.
Dok Restart koalicija nudi spotove u kojima čujemo bezličan glas spikera, HDZ se odlučio za prepoznatljiv, smirujući glas Andreja Plenkovića. Ali čemu ulupane stotine tisuća kuna u kvalitetnu produkciju spotova kad glavna zvijezda nakon spotova, u stvarnom životu, pretvara ideju “sigurnosti” u čistu “nesigurnost”, i svjedoči svojim vlastitim primjerom da nipošto nisu mislili ozbiljno kad kažu da nema nedodirljivih. Ima nedodirljivih – evo Andreja Plenkovića i za njega osobno osmišljavanih, nepisanih, pravila o samoizolaciji.
“Znam da oni vape za tim da njihov predsjednik ne mora doći na sučeljavanje, a pobjegao je jednom, valjda bi htjeli da kroz samoizolaciju to riješe, no taj film neće gledati”, reagirao je Plenković na prozivke iz oporbe da bi trebao ići u samoizolaciju nakon teniskog turnira u Zadru, još i prije informacije o Đokoviću.
Već tu je bio korak iza, ali ni tada ne bi bilo kasno da je htio preokrenuti cijeli proces – u svoju korist.
Mogao se i sučeliti s Bernardićem videolinkom
Andrej Plenković je mogao, baš kao i Krunoslav Capak tjedan dana ranije, otići u samoizolaciju i diktirati tempo i svjedočiti kako želi graditi sigurnu Hrvatsku svojim vlastitim primjerom. Baš kao što je sudjelovao u online konferencijama u vrijeme kada je buknula koronakriza, mogao je i ovaj put sudjelovati videolinkom u sučeljavanju s Davorom Bernardićem. Nema televizije u Hrvatskoj koja to ne bi bila u stanju vrhunski organizirati, a lideru Restart koalicije ne bi bilo druge nego da pristane i na takvo sučeljavanje. U slučaju odbijanja, Bernardić bi bio taj koji bi bio “negativac”, onaj koji se ne može nositi s novim izazovima i koji ne razumije važnost sigurnosti i respektiranja uputa struke. A Andrej Plenković, koji očito ima velika očekivanja od sučeljavanja s Bernardićem, sigurno bi mogao pokazati sve svoje vještine i u online ili debati videolinkom.
Ali ne, Plenković se razljutio i htio svima pokazati da on ne ide i baš ne ide u samoizolaciju, i osim što se osobno upustio u nova tumačenja “sigurnosti”, povukao je za sobom i ostatke ostataka nekada slavnog Stožera, institucije kojoj se vjerovalo prvih tjedana krize, neovisno o političkoj pripadnosti. I Vili Beroš, zatečen usred nove erupcije koronakrize u dvostrukoj ulozi, ministar i broj jedan na HDZ-ovoj listi u X. izbornoj jedinici, bio je primoran opravdavati Plenkovićevo jogunasto odbijanje odlaska u samoizolaciju, ali i Krunoslav Capak, šef Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, koji se upravo i sam nalazi u samoizolaciji.
Nema što nije izgovoreno, a posebno je bilo tragično gledati Krunoslava Capaka, kako petlja i razlaže zašto je “normalno” da on osobno jest u samoizolaciji, a Plenković nije. Dodir ramena više nije dodir, šake se nisu dotakle, a netko je hodao sa štopericom s premijerom i precizno mjerio njegovu prisutnost u blizini zaraženih osoba (dok se nije znalo da su zaražene)? Novinarka RTL-a koja je razgovarala sa zaraženim Bornom Ćorićem tri minute mora u samoizolaciju, a premijer ne?
U jedno popodne raspali su se svi standardi oko toga zašto je važna samoizolacija. Je li se uvrijeđeni Andrej Plenković pitao kako se osjećaju oni koji su trenutačno potjerani u samoizolaciju? Ili oni koji su bili u samoizolaciji u prvoj fazi koronakrize? Sjeća li se on koliko je ljudi bilo u samoizolaciji pod paskom policije? Da su ih susjedi prijavljivali ako su viđeni da idu prošetati psa ili – onaj čuveni primjer – odlaska traktorom u polje? Ti su ljudi platili visoke kazne. Mnogi od njih nisu imali nikakve simptome, niti ih je itko pitao koliko su minuta bili s potencijalno zaraženima. Bilo je dovoljno da dolaze iz zemlje u kojoj je bio značajan broj registriranih zaraženih. Već tada je bilo evidentno da dolazi do razilaženja oko potrebnog intenziteta samoizolacije: Bernard Kaić bi bio pustio osobe s maskom iz samoizolacije do ljekarne, ali Capak, Markotić i Beroš su propisali najrigorozniji mogući tretman.
Uvodi li se plenkovićevski model izolacije po izboru?
Danas kažu da je to bilo iz predostrožnosti, da nije bilo još dovoljno podataka, da su, eto, vidljivi dobri rezultati tog rigoroznog pristupa. Ali kako će sada braniti taj iznenadni obrat, od najstrože moguće samoizolacije do – samoizolacije po izboru? S postupkom premijera Plenkovića upravo je uvedena svojevrsna samoprocjena kontakta. Tko se druži oboružan štopericom? Tko se točno sjeća kako se dodirivao s nekim? U slučaju Andreja Plenkovića uspostavljen je novi standard: ako vam se čini da ste bili manje od tri minute i ako vam se čini da dodir nije bio “opasan”, onda ipak ne trebate u samoizolaciju.
Ukratko, uveden je kaos tamo gdje kaosa ne bi smjelo biti. Što će učiniti epidemiolog kada mu prva sljedeća osoba kaže: ne idem u samoizolaciju jer ako ne treba Plenković, ne trebam niti ja!
Andrej Plenković je slučaj Zadar mogao iskoristiti kao pravu demonstraciju svog osobnog razumijevanja sigurnosti Hrvatske. Mogao je komunicirati sa strankom i biračima online, mogao je koordinirati Vladu online, mogao je sudjelovati i briljirati u videosučeljavanju. Mogao je i rezultate dočekati na videozidu u središnjici stranke. Bilo bi jednako dojmljivo, ako ne i jače. Jer ionako nakon ovih izbora neće biti ni ljubljenja ni zagrljaja ni valjanja po podu niti u jednom stožeru.
Čega se bojao? Je li moguće da se plaši da njegovi ključni igrači ne bi mogli na terenu odraditi kampanju bez njega? Ili mu se učinilo da bi to loše zazvučalo kod birača HDZ-a? Kao njegova svojevrsna slabost, kao pokazatelj da se boji koronavirusa, da nije dovoljno frajer, fajter? Ako mu se i na trenutak ukazala ta misao onda bi morao priznati sam sebi i svojim junacima iz ex Stožera s kojima gradi kampanju da nisu uspjeli učvrstiti temeljni postulat borbe protiv koronavirusa, a to je – briga za druge. Da ne moraš osobno stradati od koronavirusa, niti doživjeti teške posljedice, ali ga možeš prenijeti drugima, onima koje može udariti kobno. To je onaj trenutak u kojem svaka osoba sebi mora osvijestiti zašto mora ostati u samoizolaciji. A to je bilo predizborno pitanje na kojem je lider HDZ-a upravo neslavno propao.
Đurđica Klancir – Net.hr