Dečki iz HGSS-a prisjetili su se i petrinjskog potresa u kojem su spasili djevojku ispod ruševina. ‘Ona je bila prva osoba koju smo detektirali ispod gotovo dva metra srušenog materijala’, rekli su. Nakon tog odlučili su je posjetiti, a za Danas.hr govore o tome kako i može li se uopće pripremiti za spašavanje
Potresi koji su zadrhtali tlo Turske i Sirije te već uzeli preko osam tisuća žrtava i dalje ne namjeravaju stati. Izvještava se da tlo stalno podrhtava, a za RTL je govorio pročelnik HGSS-a Josip Brozičević koji je rekao da je Civilnoj zaštiti na raspolaganje stavljeno sveukupno 18 ljudi koji su spremni ići u Tursku.
Razgovarali smo s HGSS-ovcima koji su glavni pomagači kada je u pitanju spašavanje i izvlačenje. Put prema potresom pogođenom području započeo je u ponedjeljak oko 19 sati, a trajao je više od 24 sata.
“Hrvatski tim za urbano traganje i spašavanje iz ruševina sastavljen je od 40 pripadnika modula srednje kategorije Državne intervencijske postrojbe, civilne zaštite i 10 potražnih pasa od kojih je jedan potražni tim HGSS-a specijaliziran za potrage u ruševinama. Od ostalih potražnih timova još je nekoliko pripadnika HGSS-a koji djeluju i u drugim organizacijama”, govore nam iz Komisije za informiranje i analitiku.
Najviše nas je zanimalo kako izgleda spašavanje u takvim situacijama, kako prepoznaju gdje treba biti što veća potražnja.
“Lokacije pretrage ovise o puno faktora. Prvenstveno o informacijama s terena o objektima u kojima su se ljudi nalazili za vrijeme potresa. Prvih nekoliko sati kod katastrofa potrebno je sve informacije objediniti, analizirati i filtrirati po prioritetima”, tvrde, ali stradali isto tako dozivaju u pomoć.
“Nije rijetko da se ljudi jave, dozivaju i na taj način signaliziraju svoju lokaciju. Osim tog osobnog kontakta postoji i niz tehnoloških rješenja koja služe da bi se detektirale osobe pod hrpama materijala”, poručuju iz KIA HGSS-a.
U pretraživanje ruševina prvo kreću potražni timovi sa psima, a nakon što se uoči unesrećena osoba, u akciju se priključuju ostali članovi tima. Potražni timovi tada već kreću na novu lokaciju kako bi što prije pronašli druge osobe. Oprema koju imaju na sebi tu igra veliku ulogu.
“Svaki član HGSS-a ima propisanu osobnu interventnu opremu. Ona se ovisno o situaciji nadopunjuje specijalističkom opremom ili onom zajedničkom. U ovom slučaju to znači opremu za medicinsko zbrinjavanje i nosila. Bitno je naglasiti da za spašavanje iz ruševina postoje različiti timovi poput onih s mehanizacijom i sredstvima za stabilizaciju objekta koji osiguravaju da se izvlačenje osoba obavi na najsigurniji način i s najmanjom dozom prihvatljivog rizika kako bi zaštitili i spašavatelje od mogućih stradavanja, to je specijalnost USAR timova, tzv. timova za urbano traganje i spašavanje”, objašnjavaju u razgovoru za Danas.hr.
Volonteri HGSS-a već imaju prethodnog iskustva u spašavanjima nakon potresa. No može li se osoba uopće ‘istrenirati’ za ovakve slučajeve.
“Kroz svoje treninge članovi HGSS-a se treniraju raditi u uvjetima visokog stresa. Znamo reći da smo menadžeri emocija jer smo uvježbani smo da emocije ostavimo sastrane dok se fokusiramo na zadatak i obavljamo ga najbolje što možemo. No, to ne znači da smo imuni na patnju i stradanje. Tek po završetku akcije se sve te emocije procesuiraju. Ono najbitnije je da se nakon svega možemo pogledati u ogledalo i reći da smo zaista dali sve od sebe da pomognemo i spasimo što više života”, kažu vrlo emotivno HGSS-ovci.
A pogledati u ogledalo zasigurno su se mogli poslije petrinjskog potresa kada su spasili djevojku ispod ruševina.
“Ona je bila prva osoba koju smo detektirali ispod gotovo dva metra srušenog materijala. S djevojkom nismo imali kontakt od trenutka kad ju je potražni pas detektirao i tim za izvlačenje pristupio otkopavanju. Odlučili smo je posjetiti nakon što se oporavila i iako ima strah od pasa, svog četveronožnog spasitelja, potražnog psa Draca je čak i zagrlila. Susret je bio vrlo emotivan i za naše članove kao i za djevojku i njenu majku. Te riječi hvale i zagrljaj su naša plaća”, poručuju volonteri.
Ipak, potres u Turskoj bio je za 125 puta jači od petrinjskog te čak 5600 puta od zagrebačkog. Postoji li onda ikakva razlika u spašavanju?
“U samoj tehnici pretrage nema nekih bitnih razlika. Jači potres naravno može utjecati na način rada. Oni donose veće razmjere uništenja, a samim time i područje pretrage za preživjelima je puno veće. Ujedno je i rizik od naknadnih potresa i urušavanja visoko pa je potrebno imati veći oprez. Potrebno je osigurati puno veći broj timova kako bi se što brže pokrilo područje”, govore.
S mnogima se u potresu događa da ih se pronađe tek nakon nekoliko dana. Neke nažalost mrtve, ali ima i onih koji uspiju preživjeti po nekoliko dana bez hrane i vode. HGSS-ovci s tim imaju dosta iskustva iz svojih prijašnjih potraga, a ljudi su im tada najviše zahvalni.
“Možete zamisliti što osoba osjeća kada ugleda lice spašavatelja i zna da je barem taj prvi dio pronalaska gotov. Vjerujem da ljudima spoznaja da su spašeni donese određeno olakšanje. Ovisno o ozljedama reakcije mogu biti različite: od radosti do straha. Iako se kod katastrofa dogodi velik broj nesretnih stradavanja ima i onih sretnih završetaka i scena koje svi upamtimo za cijeli život kada npr. zabrinutoj majci vratimo dijete. Sigurno je vrlo dramatično proživjeti tako intenzivan događaj pa osim fizičkog treba posvetiti veliku pažnju i psihičkom oporavku nakon traume.”
Dolaskom u Tursku momci prvo stupaju u kontakt s lokalnim službama koje planiraju rad na terenu.
“Svaki tim dobije određeni sektor ili zonu u kojoj radi. Ono što je specifično kod aktivacije Modula za spašavanje je samodostatnost u radu i potrebama kako se pogođenoj zemlji ne bi stvarao dodatan problem pored onog zbog koje smo došli. Timovi često surađuju i međusobno koriste resurse kako bi bili što operativniji”, objašnjavaju.
Za kraj zanimalo nas je strahuju li ikada da će još nešto poći po zlu kada dođu na već ionako tragičnu lokaciju.
“Katastrofa u svojoj srži ima rizik. Kroz dugogodišnju obuku nastojimo razmišljati nekoliko koraka unaprijed, pretpostaviti sve pa i najgore scenarije koji se mogu dogoditi, vodit računa o svojoj i sigurnosti svojih kolega. Upravljati rizicima i svesti ih na najmanju moguću prihvatljivu mjeru. I tada rizik postoji, ali smo ga svjesni i u tim trenucima stavljamo život unesrećene osobe ispred svog”, kažu iz Komisije za informiranje i analitiku te poručuju:
“Na sreću u 73 godine postojanja nismo imali težu ozljedu ni smrtni slučaj pripadnika HGSS-a u akciji spašavanja. To nam daje potvrdu da je naša obuka na vrhunskom nivou i da poštivanjem procedura i metodologije rada možemo vjerovati da će se akcija završiti bez neželjenih posljedica po spašavatelje.”
