Gost RTL Direkta bio je sociolog Dragan Bagić
Cijelo ovo ljeto rasprave i sukobi vrte se oko pozdrava “Za dom spremni”. Iz ljudi izbija srdžba, širi se ljutnja, a mnogi uživaju kada uspiju isprovocirati “onu drugu” stranu da burno reagira. Čini se da je to važnije od svega, važnije i od svemira – samo da netko “naš” kaže “njima” ono što mislimo da im pripada čuti.
Za jedne, 5. srpnja označava početak nečega lijepog, dok ga drugi vide kao početak nečega lošeg. Jedni tvrde da se ustaštvo normaliziralo, a drugi odgovaraju: “Vi svugdje vidite ustaše.” I jedni i drugi duboko vjeruju da su u pravu.
O toj temi u studiju RTL-a razgovarali su sa sociologom Draganom Bagićem.
Jučer smo se malo zezali sa šefom Sabora – ali ustvari iskreno sklon sam vjerovati toj njegovoj teoriji da je sad to neki dišpet – da se namjerno provocira jedna strana kako bi izvukla reakciju druge?
U Hrvatskoj imamo nešto što bih nazvao subkulturom simpatizera NDH i ustaškog pokreta. To je skupina, uglavnom mlađih, bliže navijačkim skupinama, ali i u nekim drugim dobnim i društvenim kategorijama, koja javno iskazuje simpatije prema NDH i ustaškom pokretu. Na taj način iskazuje neku vrstu otpora prema dominantnom društvenom i političkom poretku u Hrvatskoj.
Imamo paradoks da u samostalnoj, nezavisnoj Republici Hrvatskoj, koja je ostvarila svoje političke i nacionalne ciljeve, postoji subkultura koja provocira taj dominantni poredak vrlo ekstremnim i, za društvo i politički poredak, štetnim simbolima i porukama.
Problem je što ne postoje akteri koji su relevantni i imaju autoritet kod tih skupina, a koji jasno osuđuju takve poruke. Današnji događaj je u tom smislu presedan, jer smo imali braniteljske udruge koje su izašle s priopćenjem i jasno dale do znanja da HOS ne može “pojesti” sjećanje na sve druge brigade Domovinskog rata, jer on nije relevantan za Domovinski rat u toj mjeri da bi bio jedina postrojba koja je javno prepoznatljiva i kojoj se iskazuje neko poštovanje.
Očekujem od samog Thompsona, ali i od političkih aktera, intelektualaca, kao i od Crkve, da se jasno pozicioniraju prema ovoj subkulturi, koja nepotrebno izaziva poredak koji je dominantan i koji je utemeljen na samostalnosti i nezavisnosti.
Mislim realno gledajući ta koreografija Torcide je bila lijepa na početku – velebna – odala se počast – ali onda kasnije su još neki imali potrebu začiniti s paleži i ‘za dom spremni’ – je li taj začin onda taj dišpet?
Nije to dišpet. Ta Jandrokovićeva formulacija još je jedan primjer pokušaja neutralizacije, izbjegavanja jasnog pozicioniranja i nedostatka odlučne osude.
Jandroković je u posljednjih nekoliko tjedana poduzeo niz poteza koji su tom “dišpetu” dali legitimitet – od izostanka reakcije na uzvik “Za dom spremni” u Saboru, do poruka koje je slao u svojim nedavnim govorima.
Svojim postupcima dodatno je legitimizirao takve poruke, a “dišpet” nije nikakva osuda – već svojevrsno opravdanje.
Idemo od početka – koncert na Hipodromu u Zagrebu – je li tad izašao duh iz boce?
Ne bih 5. srpnju davao epohalni značaj. Vidimo da niz aktera, ponajviše s desnog spektra, uključujući i Dalića, pokušava tom datumu pripisati povijesnu važnost, predstavljajući ga kao točku od koje se sve promijenilo. Ne mislim da je riječ o nekom značajnom društvenom događaju – svi ti procesi, ljudi i njihova uvjerenja prisutni su cijelo vrijeme. Nije se dogodilo ništa epohalno, osim što su se ti elementi okupili na jednom mjestu, pa je svima postalo jasno da postoje ljudi koji vole Thompsona.
No činjenica je da se u vrlo kratkom vremenu zaredalo nekoliko takvih događaja. U posljednjih mjesec dana imali smo dva Thompsonova koncerta, mimohod, obljetnicu Oluje, a uskoro slijedi i okupljanje oko Gospe. Sve su to velike narodne fešte koje stvaraju dojam da je riječ o nekoj velikoj promjeni.
Problem nastaje kad se takve pojave počnu nizati, a negativnosti koje ih prate ostanu bez adekvatne reakcije. Time se u javnom prostoru otvara prostor koji kasnije više nije tako jednostavno zatvoriti. Oni koji su to dopustili – prvenstveno HDZ i vladajuće strukture – vjerojatno će ga kasnije pokušati zatvoriti, ali to neće biti lako. Posljedice ovih događaja tek slijede.
Miro Bulj se danas na to referira: ‘Čini mi se da Plenković povlači ručnu’
Ne mislim da se tu radi o tome, ali oni će morati povući ručnu, vjerojatno, ali neće biti lako.
Izbornik Dalić se uključio uz poruku ‘glasna manjina nas vrijeđa i ne voli i neće Hrvatsku’ – je li to srž cijele priče – jedna strana je u potpunosti uvjerena da druga ne voli Hrvatsku – a ova druga uvjerena da tamo neki katolibani žele NDH – niti jedna niti druga ne sluša se – ne shvaća motiv ovih drugih.
Drugi fenomen koji je došao do izražaja u ovih mjesec dana zapravo je jedan osnovni rascjep koji imamo u hrvatskom društvu još od 90-ih, a to je rascjep oko karaktera hrvatske nacije.
Dakle, što su kriteriji i tko čini hrvatsku naciju? Tko ima pravo na interpretaciju nacionalnog identiteta i kakav je taj nacionalni identitet? S jedne strane, na desnom spektru imate usku, etničku, religijsku i kulturnu definiciju nacije. Pojednostavljeno rečeno – Hrvat je samo etnički Hrvat, vjernik, s vrlo specifičnim identitetom i vrijednostima. To je jedno prilično usko shvaćanje nacije.
S druge strane, na liberalnom ili građanskom spektru, postoji šire shvaćanje nacije – da je dio hrvatske nacije svatko tko ima osjećaj pripadnosti i lojalnosti državi, tko joj daje neki doprinos, bez obzira na porijeklo, vjersko opredjeljenje ili način života. Taj rascjep postoji u hrvatskom društvu od 90-ih godina. On je jedno vrijeme bio zatomljen, no čini mi se da je najznačajniji efekt ovih nedavnih događaja to što je ponovno isplivao u prvi plan.
Taj rascjep vidimo, primjerice, kod gospodina Dalića i njegovog shvaćanja hrvatske nacije. Sada smo shvatili što znači njegovo “zajedništvo”. On stalno govori o zajedništvu u kontekstu reprezentacije i navijanja, ali sada je jasno da je njegovo zajedništvo zajedništvo onih koji su isti. Dakle, da biste bili dio te zajednice, morate biti isti – morate biti Hrvat, vjernik, s vrlo definiranim identitetom. Svi koji su različiti još uvijek nisu dio tog zajedništva.
Suprotno tome, drugačija definicija zajedništva bila bi inkluzivna – ona u koju ulaze ljudi različitih uvjerenja, u kojoj se ljudi ne moraju slagati oko svega da bi bili dio iste zajednice.
I taj izvorni rascjep sada je ponovno izašao na svjetlo dana. Zanimljivo je da su ga u javni prostor iznijeli nepolitički akteri – od Thompsona i Dalića, do toga da je i nadbiskup Kutleša dao svoj doprinos. Političari su u tom procesu zapravo bili statisti.
Kako taj rascjep smanjiti?
Moramo se dogovoriti oko toga tko čini naciju i kako želimo graditi naciju, prenosi Danas.hr.
