Status koji danas dijele mnogi: ‘Crveni križ je zeznuo stvar, ali volonteri rade danonoćno i mukotrpno’

“Mislim da Crveni križ nije bog. Ali mislim da bog je ono što smo svi zajedno pokazali – a to je ljubav”, napisala je jedna volonterka

Status Facebook korisnice i volonterke Martine Pavičić danas dijele mnogi na društvenim mrežama. Stala je u obranu volontera koji mukotrpno rade od prvog dana. Koji ne staju, pomažu, spavaju u automobilima. Osvrnula se i na samu organizaciju Crvenog križa. Njen status prenosimo u cijelosti:

“Nisam plakala dva dana.
Od petka.
Potres je bio u utorak.
Prvi put sam plakala u petak.
Pet dana hladne glave, mnoštva poziva i pokušaja riješavanja neriješivih situacija. Samo jedan dan terena, a ja bih da sam bila tamo svaki dan. Ja, običan civilni volonter (ali ne za Crveni križ, nekima je to ovih dana jakoo važno za napomenuti) s iskustvom na tom terenu. Sisku, Petrinji, Dvoru, Sunji. Radu na terenu po cestama i selima kojih danas nema. Bar ne onakvih kakvih su bili prije. Ceste. Sela. Gradovi. Ljudi. Najvažniji su ljudi. Moji ljudi.

Umorna sam i ne mogu više. Pomislim to svakih sat vremena. Pa se pitam kako je tek njima koji ne prestaju s radom i njima koji to rade neprestano. Gledaju nemoćne. Siromašne. Slabe. Nepokretne. Bespomoćne.
Da, to je prava riječ. Gledaju bespomoćne cijelu godinu. Svaku godinu. 365 dana u godini. Svaki dan. Svaku godinu. Neprestano.
O njima ću vam pisati jer se o njima ovih dana puno piše. Njih se ovih dana puno pljuje. CRVENI KRIŽ”, napisala je u svojoj Facebook objavi, pa nastavila:

“Organizacija koju su svi oni smješteni u udobnosti svoga doma odlučili otkazati. Cancel culture kako pametni ljudi o tome u zadnje vrijeme pišu.
Hrvatska je odlučila otkazati Crveni križ. Crveni križ ovo i Crveni križ ono. Nemojte im slati donacije. Oni su najgori. Govorimo mi Hrvati, građani koji žive u najpoštenijoj zemlji na svijetu. Ali samo da vam kažem nešto. 80% Crvenog križa čine VOLONTERI Jedna Maja iz Siska. Jedan Ivan iz Petrinje. Jedna Ana iz Gline. Jedan Vedran iz Zagreba. Puno imena iza kojih stoje mali ljudi čine jednu veliku organizaciju. Hrvatska je odlučila otkazati njih. Pljuvati njih. VOLONTERE.

Nečiju djecu koja provode sate na terenu, koja se u mirnim vremenima obučavaju za davanje prve pomoći i rad sa starijim i nemoćnima, funkcioniranje u prirodnim katastrofama, dijeljenje pomoći i tako dalje, i tako dalje, i tako dalje. Ja nisam vidjela niti upoznala niti jednu Anu (19), niti jednog Marka (32) i niti jednog Ivana (43) koji su dobili lipe od nečijih poziva na linije za pomoć ili su za sebe uzimali nečije namirnice, jakne ili čarape. Niti sada niti prije. Za ono što su možda radili veliki, o tome vam neću pisati jer ja sama osobno nemam dokaze i točne informacije, ali jednom ću vam pisati o velikima s kojima sam danas razgovarala. Nešto o tome kakvi su ti neki veliki u Crvenom križu i što oni u ovim trenutcima u nedjelju oko 19h rade. O svim velikim malima piše se na licima ljudi u prašnjavim skladištima i na blatnjavim terenima.
A danas ćemo o nečemu što svi zaista obožavamo. O protokolima i zakonima, a dalje ću pisati kamo me srce odvede”.

“Postoje protokoli koji se moraju poštivati, Crveni križ je zeznuo stvar””

Postoje protokoli i načini na koji velike organizacije rade. Način na koji velike organizacije moraju raditi. Imam dojam da mi obični ljudi to odbijamo shvatiti.
Organizacije poput Crvenog križa htjele, ne htjele ili što god one mislile o njima, MORAJU poštovati zakone i protokole. Nema dijeljenja kobasica s nečijeg tavana bez roka trajanja i deklaracije. Nema dijeljenja nečijih majica s rupama ili nečijih starih gaća (da dobro ste pročitali, svega se nađe u skladištima). Sva roba se probire. Svoj hrani se provjerava rok trajanja. Svim civilnim vozačima i volonterima se uzimaju osobni podatci. Sva skladišta su otvorena za podjelu robe. Sva sela su obiđena. I da, Crveni križ je dijelio pakete od prvoga dana. Ja sam prva bila frustrirana reakcijom Crvenog križa prva dva dana i to sam jednom napisala. Crveni križ je zeznuo stvar.

Danas se duboko kajem zbog svojih riječi jer sam krivo mislila. A mislila sam da je Crveni križ bog spasitelj. Mislila sam da Crveni križ u Sisačko- moslovačkoj županiji ima 20 000 aktivnih volontera na stand by-u za 172 439 stanovnika raspršenih na zaista jako velikom području od 4 468m2. Mislila sam da je Crveni križ dužan obići svakog stanovnika u županiji u jednome danu i svakome od njih osigurati tri dnevna obroka i svakoga od njih obući u tople jakne, pokriti s dekom i sa svakim od njih malo porazgovarati. I ja bih, da sam Crveni križ, svakog od njih zagrlila jer mislim da zagrljaj lječi svaku bol. Ne da mislim. To znam.

Volontere koji rade danonoćno optužuju za krađu, prijete im

Mislila sam da je Crveni križ u trećoj najvećoj županiji u RH organiziran kao onaj u Zagrebu. Gradu od milijun ljudi, gradu s desetcima tisuća volontera svih tih organizacija, udruga i civilnih društava koje u jednom velikom gradu postoje.
Mislila sam da Crveni križ zaista može u trenutku potresa, u danu potresa, obaviti ono što znam da ljudi pogođeni potresom zaslužuju. Dekicu oko tijela. Topli obrok. Lijepu riječ. Čvrsti zagrljaj. Samo nisam znala da Crveni križ u velikoj županiji s mnogo stanovnika raspoređenih u 456 naselja nema tako mnogo volontera kao jedan milijunski grad. Ono o čemu nisam razmišljala je da je svaki taj volonter Crvenog križa u županiji doživio dva strašno jaka potresa. Dva puta strah. Paniku. Bespomoćnost. Tako jake negativne emocije tim intezitetom. Dva puta. Tih malo volontera na tom području. Uzmimo u obzir samo to. Da. Samo to.

I ti isti volonteri za koje neki tvrde da kradu tuđe paštete, večeras nakon dugog dana prenošenja kutija iz ruke u ruku, obilaženja sela ili dijeljenja toplih obroka
ili volontiranja u skladištu za koje Hrvatska nema volontera, ali ima komentara na facebooku, ti isti volonteri koji su doživjeli potres i danas spavaju u autu. Kao i njihovi ljudi. Da NJIHOVI ljudi. Jer su to sve jedni ljudi iz iste županije. Sisačko-moslovačke županije. U koju su se zatrčali svi volonteri iz cijele Hrvatske. Civilni volonteri.
I volonteri Crvenog križa iz cijele Hrvatske. Danas duboko žalim zbog svojih riječi. Nije Crveni križ zeznuo. Superjunak je zeznuo.

Crveni križ nije “bog”

Superjunak koji je trebao u jednome danu:
– biti na površini od 4 468km2
– obići 456 mjesta na toj površini
– pobrinuti se za 172 439 osoba na toj površini
– pružiti svim osobama zdravstvenu skrb
– nahraniti sve osobe
– dati vodu svim osobama
– ugrijati sve osobe
– smjestiti sve osobe u županiji koja je STRADALA
– dovesti tone i tone hrane na tu površinu
– raspakirati, sortirati, zapakirati, prevesti, dati tone i tone i tone i tone KOMADA namirnica. To je sve Crveni križ trebao u jednome danu. To smo mi očekivali od Crvenog križa u jednome danu. Mislim da Crveni križ nije bog. Ali mislim da bog je ono što smo svi zajedno pokazali. I ono što će Crveni križ pokazivati kada na nama to više ne bude zabavno i kada zalječimo vlastite traume i sindrom kojih nas ovih dana sve upogoni. Sindrom preživjelih. Ono nešto što nas je natjeralo da ovih dana si budemo ono što bog zapravo jeste. Jedna riječ. Ljubav.

I nemojte mi se sad raspekmeziti, volim i ja vas, ali…
Vrijeme je za statistiku:
GRAD ZAGREB
Površina: 641 km2
Broj stanovnika: 802 338
Broja naselja: 1 grad
SiSAČKO-MOSLOVČKa ŽUPANIJA
Površina: 4 468 km2
Broj stanovnika: 172 439
Broj naselja: 456
Ako nekome nije jasno što se je događalo tijekom prva dva dana od potres i zašto,
molim da pročita statistiku. I opet. I opet. I opet. Dok se shvati.
P. S. Ja nisam volonter Crvenog križa, ali možda… Možda bih jednog dana mogla postati. Ili recimo u srijedu u Petrinji u skladištu Crvenog križa. Jer… Tko ne voli izraubane kutije? Ekrani su ipak topliji i glađi.

Vijesti.hr