Bitka za Vukovar tema je nove epizode serijala XX. stoljeće by Hrvoje Klasić koji se objavljue na portalu Net.hr
Dana 18. studenog 1991. pao je grad Vukovar. Toga dana Jugoslavenska narodna armija i srpske paravojne formacije slomile su obranu grada i otpor koji su pružali hrvatski branitelji. Bio je to kraj najduže i najtragičnije bitke u Domovinskom ratu koja je započela tri mjeseca ranije, točnije 25. kolovoza. Prije početka bitke u Vukovaru je mjesecima vladalo stanje ni rata ni mira. Na takvu atmosferu utjecalo je više faktora. Proces osamostaljivanja Hrvatske od Jugoslavije nije naišao na odobravanje u onim hrvatskim područjima gdje su Srbi činili većinu ili znatan broj stanovništva.
Odgovor na hrvatski projekt stvaranja neovisne države bilo je stvaranje srpskih autonomnih oblasti koje su se trebale izdvojiti iz Hrvatske i u budućnosti pripojiti Srbiji. Jedna od tih oblasti proglašena je u ljeto 1991. na području Istočne Slavonije, Baranje i Zapadnog Srijema, a za njezino središte izabran je upravo grad Vukovar. U općini Vukovar prije rata je živjelo 84 tisuće ljudi, od kojih se njih 44 posto izjašnjavalo kao Hrvati, 37 posto kao Srbi, 7 posto kao Jugoslaveni, dok su ostalih desetak posto činili pripadnici brojnih drugih nacija. Visok postotak srpskog stanovništva kao i položaj Vukovara, na samoj granici Hrvatske i Srbije, učinili su ovaj grad važnom strateškom točkom u srpskim vojno–političkim planovima.
Konflikti na tom području započinju u proljeće 1991. podizanjem barikada u selima sa srpskom većinom i naoružavanjem srpskog stanovništva da bi kulminaciju predstavljalo ubojstvo skupine hrvatskih policajaca u Borovu Selu. Važan doprinos eskalaciji sukoba davali su pripadnici paravojnih formacija iz Srbije predvođeni Željkom Ražnjatovićem Arkanom i Vojislavom Šešeljom. Na ekstremizam srpskih ubrzo su istom mjerom odgovorili hrvatski nacionalisti. Kreću miniranja srpskih radnji i kuća, te otmice i ubojstva muškaraca srpske nacionalnosti.
Život u Vukovaru svakog je dana postajao sve teži i opasniji
Grad koji je desetljećima bio primjer skladnog suživota postao je mjesto u kojem je život iz dana u dan postajao sve teži i opasniji. Tijekom ljeta 1991. Vukovar je sa svih strana okružen teritorijem koji je bio pod srpskom kontrolom što je predstavljalo važnu polaznu točku za osvajanje samoga grada. Iako je i ranije bilo minobacačkih i topničkih napada, prava bitka, u kojoj će ključnu riječ imati artiljerija, tenkovi i avijacija JNA, uz podršku pripadnika brojnih domaćih paravojnih formacija i onih iz Srbije, započinje 25. kolovoza 1991. godine.
Na strani napadača bilo je oko 30 tisuća vojnika, dok je u Vukovaru bilo nešto manje od dvije tisuće branitelja i oko 15 tisuća civila. Na grad je dnevno padalo više od sedam tisuća različitih projektila. Uskoro su Vukovarci ostali bez struje, vode, hrane i svih ostalih potrepština, a u posebno teškoj situaciji bili su pacijenti vukovarske bolnice. Nakon gotovo tromjesečne herojske obrane 18. studenog Vukovar je pao u ruke napadača.
Golgota nakon pada grada
U tom trenutku grad je izgledao neprepoznatljivo jer nije bilo jedne neoštećene građevine. U bitci za Vukovar, na hrvatskoj strani, poginulo je blizu 2 tisuće ljudi, što vojnika što civila, od toga 86 djece, a ranjeno je 2500 osoba. Točnih podataka o žrtvama na strani napadača nema, a brojke se kreću od jedne do nekoliko tisuća poginulih vojnika. Hrvatske vojnike i civile, uključujući i bolničke pacijente, koji su ostali u Vukovaru, nakon pada grada čekala je nova golgota.
Iako je bila dogovorena evakuacija koju su trebali nadgledati Crveni križ i europski promatrači, odlukom zapovjedništva JNA nakon ulaska u grad to je spriječeno. Zarobljenici su prevezeni na obližnju farmu poznatu pod imenom Ovčara, te u prostorije nekadašnjeg poduzeća Velepromet. Odmah su krenula mučenja, a zatim i ubijanja.
Najveći zločin izvršen je u noći s 20. na 21. studeni 1991. kada je više od 200 zatočenika, uglavnom pacijenata vukovarske bolnice, ubijeno i bačeno u masovnu grobnicu u blizini Ovčare. Brojni zarobljeni hrvatski vojnici i civili koji nisu ubijeni odvedeni su u zatvore i logore po Srbiji, iz kojih će postupno biti razmijenjeni i pušteni kućama. Nekoliko stotina osoba i dalje se smatra nestalima, tj. nije poznata njihova sudbina nakon pada Vukovara.
Zbog ratnih zločina počinjenih u Vukovaru u jesen 1991. dvojica visokih časnika JNA Mile Mrkšić i Veselin Šljivančanin osuđeni su pred Međunarodnim sudom za ratne zločine u Hagu na 20 odnosno 10 godina zatvora, piše Hrvoje Klasić za Net.hr.
