Stranci koji u ranu zoru na kiši i hladnoći čekaju u redu da bi u Hrvatskoj dobili radnu dozvolu: takvi su prizori ovih dana u Zagrebu normalni
Domaćih radnika kronično nedostaje: Nepalci, Indijci i Filipinci nam donose pizzu, poslužuju u kafićima, grade zgrade, nema što ne rade. Ove godine stranaca je stiglo već 38 tisuća, 57% radnih dozvola više izdano je ove godine u odnosu na lani: s time da je lanjska godina bila rekordna. Zanimalo nas je zato u kakvim uvjetima žive i koliko zarađuju, kakva su im iskustva u Hrvatskoj
Hrani golubove i baš kao svaka prava Zagrepčanka, u šetnju ide na “špicu” i Trg bana Jelačića. Rine Apsari doselila je u Hrvatsku prije tri godine iz Indonezije. Radi kao čistačicca apartmana i životom u metropoli je zadovoljna.
“Najveća je razlika to što su ljudi ovdje pristojniji i ljubazniji i ne gledaju boju kože. I ovdje je lagano raditi”, kaže Rine Apsari iz Indonezija.
Ni plaća, kaže, nije loša. Radi dva posla, na prvom zaradi između 700 i 800 eura mjesečno. Bila bi bolje plaćena da tečno govori hrvatski, i upravo na tome trenutno radi.
“Sve je dobro organizirano, imam dobre šefove. S vremenom, kad dobro naučim hrvatski, radit ću nešto drugo”, poručuje Apsari.
Sunil je u Hrvatsku stigao iz Nepala. Prvo je radio u Osijeku, sada u Zagrebu čeka produljenje radne dozvole. O Hrvatskoj prije dolaska nije znao gotovo ništa osim da je zemlja u kojoj je rođen Luka Modrić.
“Hrvatsku sam pronašao na Googleu. Vidio sam da je ovdje mir i da je zemlja razvijena i neki prijatelji koji su već bili ovdje su mi rekli da je Hrvatska najbolja”, tvrdi Sunil Bama iz Nepala.
Uskoro će mu se u Hrvatskoj pridružiti i brat. Život u Zagrebu je lijep, kaže, jedino što mu nedostaje je obitelj. U Nepalu su ostali žena i dvoje malodobne djece. Većinu od 700 eura koje zaradi šalje njima. Zavolio je kaže Hrvatsku, ali na jednu stvar se nikako ne može priviknuti.
“Ne volim to što jako puno djevojčica i dječaka imaju cigarete u ustima. Mislim da to nije dobro. Svi ovdje puše, a u našoj kulturi cigarete i alkohol su zabranjeni”, objašnjava Bama.
Surai je sushi šef iz Nepala. U Zagreb je došao nakon što je radio u Maleziji, Singapuru, Kataru i Saudijskoj Arabiji. Majstor je za pripremu sirove ribe, ali ne ide mu loše ni s pečenom.
Posljednjih osam mjeseci radi u jednom zagrebačkom restoranu, plaća je dobra i svi ga, kaže, poštuju.
“Sve ovisi o vašim kvalifikacijama, koliko znate raditi toliko vas cijene. Posao dobivate na temelju kvalifikacija i nije teško u Hrvatskoj za kvalificirane osobe”, objašnjava Surai iz Nepala.
Od svih zemalja u kojima je radio, U Hrvatskoj mu je možda i najljepše, najsigurnije svakako.
“Hrvatska je jako mirna i sigurna. Možemo sami hodati i danju i noću po cesti. Nema problema za nas, sigurni smo”, smatra Surai.
I Surai većinu zarade šalje obitelji u Nepal. Tvrtka za koju radi osigurala mu je smještaj i hranu tako da se za ništa ne mora brinuti. Nada se da će mu se s vremenom i obitelj pridružiti u Hrvatskoj koja mu jako nedostaje.
“Svaki dan se čujem s njima preko Whatsappa. Nekad mi jako nedostaje obitelj i samo bi želio otići doma, ali šta mogu. Došao sam ovdje zaraditi nešto novca za svoju obitelj. Je, teško je”, kaže Surai.
Ovo su dakle dojmovi ljudi koji su došli u Hrvatsku trbuhom za kruhom s drugog kraja svijeta. Neki su nakon 3 godine i pomalo prihvatili neke navike kojima su se pri dolasku čudili.
“Prijatelji iz Hrvatske su me pozvali na kavu, pitala sam zašto. Ali sad je to i moja kultura i ja pijem kavu! Zbog toga što živim ovdje sada barem pijem kapučino”, poručuje Apsari.
U životu ionako treba biti više užitka, čak i ako se mijenja kontinent isključivo zbog posla, piše Danas.hr.