U bitci za Vukovar poginulo je najmanje 33 djece. U Vukovaru je bez jednog ili oba roditelja ostalo 858 djevojčica i dječaka.
Zamislite da donesete dijete na svijet, a da ga pritom niste mogli ni dotaknuti. Da niste osjetili miris njegove kose. Da se umjesto u mekanu dekicu, ono što je trebalo biti najljepši trenutak vašeg života smjesti u kutiju od tvrdog kartona.
“Ni da sam osjetila njeno tijelo i onda su uzeli onako neku kutiju. Stavili neke te medicinske i nju u kutiju. Bilo je već ludilo u gradu. 09. 11. gdje su je stavili to nikad nisam saznala. To tko ju je donio, di su ju jadnu. Nema pokapanja. Svi mrtvi su bili, vidite i sami slike negdje na gomilama. Sad di su tu moju bebu stavili – ne znam. Vrijeme prolazi. Rane vam te nikad ne mogu proć.”, prisjeća se Dušica Zeko, majka najmlađe vukovarske žrtve. Njezina kći, kojoj je dala ime Antonija, rođena je u 25. tjednu trudnoće, dok je otac bio na položaju.
“Osvanulo je jutro. Došo je i on da je vidi. Uspio je da je vidi”, nastavlja Dušica.
Stručnjaci kažu da bebe rođene u 25. tjednu trudnoće već reagiraju na majčin glas, da se njihove nožice osjete pod dlanovima, a oči budu potpuno oblikovane. Možda je ono što je ugledala u vukovarskoj bolnici bilo previše strašno pa ih je zatvorila. Antonija je živjela samo jedan dan. Zbog neprekidnog granatiranja dio bolnice s inkubatorima ostao je bez električne energije. Agregat je otkazao, a inkubator prestao raditi.
Medicinska sestra Ljiljana: ‘Strahote’
O takvim i sličnim prizorima duboke tuge svjedočila je i Ljiljana Mandić, medicinska sestra iz Vukovarske bolnice. “Mali plave kose, leži na kolicima. Djeluje kao da spava. U tom podrumu je pala granata. Bilo ih je 13. Svi su poginuli”, prisjeća se Ljiljana strahota kojima je bila izložena svakoga dana. Posebno joj se u pamćenje urezala rečenica koju nikada neće zaboraviti.
“Ja sam gledao kako moju mamu raznosi granata”, rekao joj je jedan dječak. “Mislim, to su užasi. Gdje je taj dečko danas, kako se osjeća, kako je prebrodio sve te krize? To su strahote.” Nastavlja kako ni sama riječ „strahota“ nije dovoljna da obuhvati sve što su prolazile obitelji, uključujući i roditelje djeteta ubijenog u Borovu naselju. Tjedan dana gledali su mrtvog sina u fotelji svoga doma. Željeli su ga dostojno pokopati, ali lijesova nije bilo.
“Mrtvom djetetu je majka njegovala tijelo da sačuva što više dok suprug ne napravi škrinju”, opisuje Ljiljana.
U isto vrijeme njezino dvoje djece nalazilo se u skloništu, dok su ona i suprug svakog jutra odlazili u bolnicu. “Mi smo se s njima pozdravljali. Dal’ ih vidite zadnji put ili ne? To je uvijek bilo pitanje u glavi i stariji sin me je zagrlio i rekao: mama, molim te, samo su nam radijatori čitavi. Ajmo svako jedan radijator i u bijeli svijet. Bilo gdje.” završava Ljiljana svoju priču.
Tomislavu je bilo tek 17
Iz iste te bolnice u smrt je odveden i 17-godišnji Tomislav. “Recite mojoj mami da su me odveli. To je to. I vojarna. Ovčara. I kraj”, prisjetio se njegov otac, Tomislav Baumgertner.
Kako su svi ti ljudi pronašli snagu za dalje – nitko ne zna objasniti. Govore da često navečer legnu samo s jednom nadom: da će ih njihovi najmiliji posjetiti u snovima.
“Samo je došla u snu i ništa mi ne priča. Živimo u Borovu naselju, stoji ispred kapije i onak gleda me. Zamislite koja je to dragost i trgnete se, vidite, to je bio samo san”, govori Dušica.
Ipak, kaže, čak i u stvarnosti postoji nešto zbog čega vrijedi ustati i započeti novi dan. Za Dušicu je to njezin sin, Tomislav. Rodila ga je 1993. i podarila mu ljubav dovoljnu za dvoje, prenosi Danas.hr.
