Začudo, Papa nije ništa reformirao. Papa u sebi objedinjuje dvije osobe. Političkim jezikom govoreći, on je jedina osoba na svijetu, gledam ga i kao monarha države Vatikan, koja je u Crkvi u sebi objedinila i opoziciju i poziciju. Znači, on je i opozicija i vlast, kazao je teolog Ivica Šola
Prošlo je već deset godina otkad se 13. ožujka nešto iza 19 sati bijeli dim iz dimnjaka na Sikstinskoj kapeli vinuo u nebo i izazvao oduševljenje kršćanskog puka diljem svijeta.
Kardinali u Vatikanu nakon četiri bezuspješna pokušaja konačno su izabrali 266. papu. Prvog papu Latinoamerikanca, prvog papu isusovca i prvog koji je za svoj pontifikat uzeo ime Franjo iz poštovanja prema svetom Franji Asiškom, prijatelju siromašnih i ljubitelju prirode koji je obučen u vreću služio gubavce i kojem je Krist u viđenju poručio: “Idi i obnovi moju Crkvu”.
Koliko je u tome uspio Argentinac Jorge Mario Bergoglio odnosno koliko vješto Crkvom upravlja aktualni Sveti Otac za Danas.hr komentirao je teolog i komunikolog Ivica Šola.
Papa kao Šuker proda fintu i zabije gol
Što je papa u svom pontifikatu učinio dobro? Što je najvažnije što je u Crkvi reformirao tijekom svog pontifikata?
Začudo, papa nije ništa reformirao. Papa u sebi objedinjuje dvije osobe. Političkim jezikom govoreći, on je jedina osoba na svijetu, gledam ga i kao monarha države Vatikan, koja je u Crkvi u sebi objedinila i opoziciju i poziciju. Znači, on je i opozicija i vlast. Kad slušate njegove izjave dok traju sinodalne rasprave, steknete dojam nekog liberalnog, progresivnog pape opozicionara. Pro LGBT, za imigrante, dakle sve ono što desnici odnosno poziciji ne odgovara. Međutim, kada dođe do odluke, tu je napravio jednu dobru stvar. Tijekom rasprave apolutna sloboda govora, to je novost, onda svi govore što hoće. Iz tih sinodalnih govora i onoga što mediji prenose steknete dojam da Crkva ide pro LGBT, da ide pro imigrantski, da je protueuropska, siromašni, teologija oslobođenja, a na kraju kad dođe završni spis, konkretno Sinode o Amazoniji, gdje se govorilo o ređenju žena, gdje se govorilo o ređenju oženjenih muškaraca, ‘viri probati’ kako se to stručno kaže, kad se govorilo o ređenju ženskih đakona, on je bio naizgled za sve to, bio je opozicija trenutnom stanju Crkve, ali na kraju ništa od toga nije prošlo. Dakle, on je u jednom čovjeku opozicija, progresivac, ali kad dođe stani-pani on stane na stranu kontinuiteta Crkve s prethodnim papama. On je kao Davor Šuker, proda fintu, ja sam progresivac iliti lažnjak, i onda kad proda fintu – zabije gol. Ima dobre finte. Dakle, on je dvostruki papa, on je papa jednih i drugih, ali na kraju završi na vlasti. On daje slobodu govora, ali na kraju se postavlja kao apsolutni monarh i vlast. I tu Bergoglija malo tko kuži. Kriva je percepcija da je Frano liberalni papa, liberalan je dok traje rasprava, ali kad treba donijeti zaključak, ma kakvi, kontinuitet sa svim papama. Ono što je dobro je ta sinodalnost gdje on želi slobodu govora. Njemački biskupi krenu u blagoslov istospolnih parova, on sve to pušta. Svi su stekli dojam da je on za liniju njemačkog kardinala Reinharda Marxa, svi su mislili da je na njihovoj strani, a na kraju, pazite njegovu izjavu, citiram doslovno: ‘Pa gledajte, sve su to lijepe stvari, sve smo lijepo izložili, svi smo si u bratskoj slozi rekli što mislimo, i jedna i druga struja, ali znate, imamo već jednu Protestantsku crkvu u Njemačkoj, ne treba nam druga’. Kad biste slušali samo njegov dio tijekom sinodalne rasprave, govorim o njemačkom sinodalnom putu, rekli biste pa ovaj čovjek je revolucionar, ma kakvi, na kraju, konzervativac.
Čudno i naivno shvaća međureligijski dijalog i ekumenizam
Na čemu bi papa Franjo po Vama u svom pontifikatu trebao poraditi? Postoji li nešto što mu zamjerate?
Totalno kriva procjena ekumenizma i međureligijskog dijaloga. Što želim reći, mi stalno govorimo o blaženom Aloziju Stepincu, kako nas je papa izdao, to su teške riječi. Gledajte što je napravio kineskim katolicima koji žive u katakombama u kontekstu slobode vjeroispovjesti. Komunistička partija Kine (KPK) uvjetuje da imenovanje katoličkih biskupa u Kini mora imati njihovu suglasnost. Kardinal Joseph Zen koji je simbol mučeništva Katoličke crkve u Kini dolazi do pape jer je slutio da taj ugovor koji Vatikan treba potpisati s Komunističkom partijom Kine neće biti dobar za njih, a papa ga tada nije primio. Zbog dokumenta koji je Vatikan potpisao s KPK, iako nitko nije vidio cjeloviti dokument, izgleda da je papa pristao na to da se ne mogu imenovati biskupi bez amenovanja KPK odnosno Xi Jinpinga. Kažem, izgleda zato što dokument nije objavljen. On je slab prema Kini i prema Rusima. Nadalje, ako pogledamo početak njegovih izjava o agresiji u Ukrajini one pokazuju da drži jedan neutralni stav, blagonaklon prema Rusiji. Zadnja izjava je kao da čitate patrijarha Kirila ili Vladimira Putina, postoji imperij, nije samo ruski imperij kriv, kriv je američki. On bi najradije, kad smo kod Hrvata, da grkokatolika nema. Ima totalno isčašenu viziju iz lationoameričke perspektive, ipak je on dio teologije oslobođenja koja je primijenila marksističku hermeneutiku na evanđelje zbog čega je teologija oslobođenja došla pod lupu Kongregacije za nauk vjere još ’84-te godine za vrijeme Karola Wojtyle. On je slab prema Kini, on je slab prema Rusiji, on je slab prema pravoslavlju, Franjo ne uviđa da je pravoslavlje zapravo Etnofiletska crkva, dakle cezaropapizam, da se tu radi o spoju kao Kiril i Putin, kao Aleksandar Vučić i patrijarh Porfirije. Papa ne vidi ili ne želi vidjeti da je pravoslavlje zapravo politička ekspozitura vlasti, konkretno u Moskvi i u Beogradu i on tu ustrajava pod cijenu Stepinca, pod cijenu kardinala Zena, pod cijenu ukrajinskih grkokatolika. Mislim da će mu to biti najlošija strana pontifikata. To nije protiv ekumenizma i međureligijskog dijaloga, ali ne možeš popuštati žrtvujući grkokatolike Kirilu,i katolike kardinala Zena Xiju i ne možeš popuštati kanonizacijom Stepinca i Beogradu i Moskvi. Dakle, najlošiji dio Franjinog pontifikata je vrlo čudno shvaćanje međureligijskog dijaloga i vrlo naivno shvaćanje ekumenizma.
Cinično veleposlanku: ‘Sutra ću raspisati natječaj za Hrvata’
Posvećuje li papa Franjo po Vama dovoljno pažnje Hrvatskoj? Je li s Hrvatima dovoljno povezan?
Surađivao sam s pokojnim Filipom Vučakom, hrvatskim veleposlanikom u Parizu kada se sve počelo zapetljavati u Vatikanu i kada je Franjo jednog od najzaslužnijih Hrvata za našu samobitnost i koji nam je bio iznimno važan ’90-tih Nikolu Eterovića, šefa sinode, što je ravno predsjedniku parlamenta u Vatikanu, premjestio za nuncija u Berlin. Tada sam rekao Vučaku, kako mi nemamo nikoga, Eterović je prebačen, a srpski historičari Marko Jačov i ostali imaju otvorena vrata vatikanskih arhiva. Vučak je tada otišao do Franje i rekao mu: ‘Znate Sveti Oče, mi nemamo ni jednog jakog Hrvata nakon Nikole Eterovića u Vatikanu’, tada je Dražen Kutleša bio u Kongregaciji za biskupe, ali nije imao takav šus, da se kolokvijalno izrazim, kakav je imao Eterović koji je bio osoba od povjerenja Ivana Pavla II., osoba od povjerenja Benedikta XVI., briljatan diplomat, top pet u cijeloj Crkvi, po nalogu Ivana Pavla II. gasio je krize u Nikaragvi i u Latinskoj Americi. Dakle, Vučak kaže Franji kako nemamo ni jednog Hrvata u Vatikanu, a papa mu je cinično odgovorio: ‘Evo, sutra ću raspisati natječaj za Hrvata u Vatikanu’. Što iz toga isčitati? Moj stav je interpretativan, ali vjerujem da je dosta točan. Nevjerojatno je da su Bergogliju kao kardinalu uslijed manjka zvanja u Buenos Airesu pastoral, pa ispovjednik mu je bio Hrvat, nosili Hrvati. S druge strane, imao je jako dobre odnose s pravoslavnom zajednicom, išao je kao nadbiskup Buenos Airesa njima na posvećenje hramova, puno se s njima družio, ali Latinoamerikanac nema viziju ekumenizma, odnosa pravoslavlja, protestantizma, povijest Europe, vjerski ratovi kao što ima jedan Europljanin. Njemu su i Srbi i Rusi punili uši o nekakvim Hrvatima, doduše i naša dijaspora je tamo zalutala negdje u razdoblju prije ’45-te, da ne budem previše eksplicitan i nekog ne povrijedim od naše iseljene hrvatske dijaspore i on je tu stekao zahvaljujući drugovanju s visokim ruskim i srpskim klerom u Argentini jednu negativnu sliku Hrvata, to je moja pretpostavka, kao ustaša, kao reakcionara, gdje mu je jedan dio dijaspore to dao za pravo jer su imali Pavelićeve slike u kući. To su njemu Srbi i Rusi vješto sugerirali i servirali i kada je došlo do Stepinca on se vrlo lako upecao na tu priču jer je imao sliku koju je stvorio sa ruskom i srpskom Pravoslavnom crkvom kojima je blagoslivljao hramove što je dobro i što je normalno za jednog nadbiskupa. To uopće nije problem, ali što je od njih slušao i tu je razlog da on prema Hrvatima ima čudan odnos o čemu mi je posvjedočio pokojni Vučak. Kad se govori o ozbiljnim stvarima nema mjesta cinizmu.
Pisma o Stepincu Franjini prethodnici bacali u koš
Kako komentirate činjenicu da je papa Franjo pri odluci o kanonizaciji blaženog Alojzija Stepinca za mišljene konzultirao srpskog patrijarha Irineja?
To je srpska propaganda. Čista srpska propaganda da je papa Franjo nahvalio Irineja u famozoj izjavi. Srpska Pravoslavna crkva od početka procesa, otkad je Stepinac postao sluga Božji, slala je identična pisma Ivanu Pavlu II., slala je identična pisma o Stepincu kao ustaši i Benediktu XVI., ali ta pisma nisu ni čitana, završavala su u košu. Zašto? Zato što se Katolička crkva ne miješa u izbor Pravoslavne crkve koga će ona proglasiti svetim. Kanonsko pravilo. Recimo, episkop Nikolaj Velimirović je Adolfa Hitlera nazvao novim Svetim Savom. To je njihov svetac, okej. Imate takvih svetaca koliko hoćete, u pravoslavlju koji su bili antisemiti, ali nikada im Katolička crkva pa ni u novije vrijeme nije rekla proglasite ovoga svetim ili ne. Zato su Wojtyla I Benedikt to jednostavno bacali u koš. Isto to pismo koje su primali i Benedikt XVI. i Ivan Pavao II., dakle isti protest Srpske pravoslavne crkve protiv beatifikacije, sada kanonizacije Stepinca istog sadržaja dobio je papa Franjo. Zbog njegove pozadine, nerazumijevanja ekumenizma u odnosu na pravoslavlje, nerazumijevanja naravi Srpske pravoslavne crkve, nerazumijevanja naravi etnofiletizma, da su to nacionalne Crkve, nisu kao Katolička crkva u Hrvatskoj kao i s obzirom na to da je dio teologije oslobođenja, Franjo je filorus. Papu ne zanima Beograd, Srpska pravoslavna crkva, on sanja susret s Kirilom, bilo je to na Kubi i on sanja susret s Putinom. Teologija oslobođenja koja je njega teološki i mentalno formirala gledala je u Sovjetskom Savezu model društva za Latinsku Ameriku i preferencijalnu opciju za siromašne u kontekstu jednakosti. Franjo je jednostavno fasciniran ruskom duhovnošću, književnošću i kulturom pa i socijalizmom na sovjetski način. To je sklop koji je u njegovoj glavi došao gdje je Stepinac na kraju ispao kolateralno sredstvo da bi došao kod njih. On sam Kirilu govori: ‘Ja vas molim nemojte govoriti o NATO-u, Zapadu koji prodire na Istok, daj govorimo nas dvojica jezikom evanđelja’, ali ja ne znam zašto on ustrajava, to je nešto iracionalno.
Smijenio neistomišljenike, najgori prema svojima
Papa je još 2013. potpisao pismo odreknuća kako bi se mogao povući s čelnog mjesta Rimokatoličke crkve u slučaju narušenog zdravlja. Što mislite? Je li izgledno da bi se mogao uskoro povući?
Ne. Ne znam sadržaj toga pisma, kao ni sadržaj ugovora s Kinom. Znači, nisam vidio što tamo piše. On je sam rekao samo u slučaju totalne demencije. Je li to pismo i napisao? Ja to ne znam jer njegov sadržaj, ponavljam, nisam vidio. Ono se medijski provlači, ali ja sumnjam. Benedikt je napravio revolucionarnu gestu, relativizirao je papinsku službu i moć. Meni se čini da je to neka vrsta spina dubokog Vatikana i administracije pa evo papa ne može, ali papa Franjo je jedan od najautoritativnijih papa jer, znam iz prve ruke, on je sve svoje neistomišljenike smijenio. U Kuriji nije napravio ništa. Ono što sam rekao dvostruki papa, nema reforme Kurije, samo je dodao svoje ljude. Tko je nešto govorio protiv njega, znam tri vatikanska službenika kojima je samo rekao od danas više niste na tim službama jer ste govorili protiv mene. Suprotno medijskoj percepciji, vrlo čvrst vladar, vrlo osvetoljubiv, to je rekao kardinal Maria Martini, ne ja, milanski nadbiskup, legenda, bibličar, ne znam što reći o njemu ljepše, a koji je rekao, ‘Bergoglio je malo kaotičan i osvetoljubiv’, to su njegove riječi. Tako da on uopće nije, tako baš, čovjek dijaloga. On je uime ekumenizma i vjerskog dijaloga najgori prema svojima. To su kineski katolici, ukrajinski grkokatolici jer to ide preko njihovih leđa i hrvatski katolici.
Shvatio da je kršćanstvo u Europi mrtvo
U čemu je Franjo kao papa najbolji? Što budući i sadašnji svećenici mogu naučiti od njega?
Shvatio je da je kršćanstvo u Europi mrtvo, da od Europe nema kruha. On je fokus kršćanstva premjestio i totalno okrenuo budućnost Crkve ka Africi, Oceaniji, Latinskoj Americi. Konkretno, po statistikama još od 2014. u Kamerunu, u biskupiji Yaoundé bilo je 2,6 milijuna katolika, u toj velikoj biskupiji, u zemlji od negdje 23 milijuna stanovnika. Svećenika je bilo 2014., dakle, godinu dana nakon što je papa Franjo došao, negdje 300. Danas, kada govorimo o desetoj godini pape Franje u istoj biskupiji u Kamerunu broj katolika porastao je za milijun, gotovo na 3,5 milijuna, a broj svećenika skoro na 500. U istom tom razdoblju, u nadbiskupiji München i Freising u Njemačkoj bilo je preko tri milijuna katolika te 2014. Sada ih ima negdje oko 2,5 milijuna, a od 800 svećenika sada nešto manje od 600. Dakle, u razdoblju od deset godina imate München koji pada za milijun i imate Kamerun koja raste za milijun. U Kamerunu svećenici rastu za 30 posto, a u Njemačkoj svećenici padaju za 30 posto, govorim o zvanjima svećeničkim. Dobra stvar je da je Franjo otvorio Crkvi oči za takozvani Treći svijet jer Europa je demografski i kršćanski prazna i on smatra da će se proces evangelizacije koji je nekada kretao iz Europe prema Africi i Oceaniji sada obrnuti. Sada će nas evangelizirati Afrikanci, Latinoamerikanci. To je taj njegov odmak od eurocentrizma i to je Franjin hrabri iskorak, koji je išao protiv vjerskog eurocentrizma ,a vidjet ćemo hoće li se to pokazati kao uspješan model vjerske geopolitike. Europa nema duhovnu snagu kao što ima Latinska Amerika i demografsku snagu kao što ima Afrika i Oceanija i zato on sve više imenuje kardinala iz tih zemalja, pripremajući vjerojatno sebi nasljednika. Neki kažu da Franjo ne voli Europu, ja to ne bih rekao, ali možda je od Europe digao ruke na temelju ovih brojki uspoređujući centralnu biskupiju u Kamerunu i u Njemačkoj.
Franjo je dijete teologije oslobođenja
Po čemu se razlikuje od svog prethodnika Benedikta? Kakav je bio odnos između Benedikta i Franje? Je li mu Benedikt štogod zamjerio?
Tu postoji dosta medijskih nagađanja. Narav Benedikta XVI. nije bila konflikt. Dakle, kada je morao povući poteze, morao je biti siguran u to kao u slučaju teologije oslobođenja ili Hansa Künga. On je teško nosio te sukobe. Kada je abdicirao, Benedikt XVI. nikada nije, bez obzira na to što su govorili ljudi oko njega, ušao u javnu konfrontaciju s Franjom, osim u jednom slučaju. Kada su teolozi u čast teologiji pape Franje, a teologija pape Franje, Bože moj, ne postoji. Franjo kaže teologija naroda. To je Lumen Gentium. On je, prije svega, dijete teologije oslobođenja. Dakle, u počast papi Franji pisali su neki teolozi koji su otvoreno rušili katolički nauk i onda je papa Benedikt bio pitan da napiše predgovor i on je to odbio i rekao je da su to ljudi koji nisu u skladu s naukom Crkve”. Papa Benedikt Franji nije zamjerio ništa, njih dvojica jesu razovarali i razgovarali su često, ali da je bilo zamjeranja, ne, da su išli jedan protiv drugoga, nisu.
Ne može iz svojih cipela
Hoćemo li tada imati Crkvu koja otvoreno i oštro kažnjava pedofile, svećenike koji će se smjeti ženiti i imati djecu, zaokret po pitanju tretiranja LGBT zajednice u Crkvi?
Osobe drukčije orijentacije su činjenice i vi ne možete ne biti inkluzivni. E sad, pitanje je mjere inkluzivnosti. Ne vjerujem da će Franjo odstupiti od već definiranog nauka prema LGBT-u, ali ne mogu znati što će on napraviti. Ne može papa iz svojih cipela, ne može papa bez onoga što ga obvezuje, a to je tradicija. Osobno ne vidim ni jednu dogmatsku zapreku za ređenje žena kao ni za ređenje oženjenih ljudi, ali kad će Crkva procijeniti da će to učiniti, možda to i bude za pape Franje. Tu nema dogmatskih zapreka, to su samo argumenti iz tradicije. Ja sam za to da se LGBT osobe uključe u društvo na način registriranog partnerstva. Ne možeš nekoga tko u društvu de facto postoji stavljati na marginu i praviti se da on ne postoji. Ako si kršćanin moraš se ponašati inkluzivno, a to je politički termin koji znači sve i ništa. S druge strane, kad homoseksualci postanu militantna manjina koja želi prekrajati antropološke datosti prema osobnim, vlastitim, voluntarističkim sklonostima, onda imam problem, ali s inskluzivnošću nemam, piše Domagoj Puljizović za RTL Danas.hr.