‘Zamrzavanje mora biti kratka, strogo kontrolirana mjera. Ali, to ne može biti ekonomska politika. Kad to tako radite, onda u stvari što vam procvjeta – crno tržište’, objasnio je Brkić
Zašto je hrana u Hrvatskoj toliko skuplja? Vidite, ne zna ni guverner, pa je Mojmira Pastorčić u RTL Direktu o tome razgovarala s profesorom političke ekonomije Luka Brkić.
Nije li nevjerojatno da živimo u državi u kojoj je hrana skuplja nego u Španjolskoj, nego u Nizozemskoj? Koga god pitate za objašnjenje, nitko se ne bi štel miješati kako se to kaže.
Da, nije normalno u zemlji koja ima potencijal kad je već u poljoprivrednoj proizvodnji da hrani puno više od ovih tri milijuna i 800 hiljada ljudi koliko ima stanovništva. Znači s postojećim obradivim površinama s postojećom mehanizacijom. Dakle, s postojećim kapacitetima, bez ikakvih dodatnih drugih ulaganja. U zemlji u koja je od ulaska u Europsku uniju do danas upumpala u poljoprivredni sektor nešto preko 10 milijardi eura. Dakle, nalazimo se tu gdje se nalazimo.Imamo skupu, hranu, nemamo dostatnu proizvodnju u svim temeljnim proizvodima od kruha, mlijeka, mesa da dalje ne nabrajam, naravno jer je preko 60 posto uvoza.
Djelomično ste odgovorili na pitanje zašto je cijena skupa time da nemamo dovoljno vlastite proizvodnje. Je li drugi dio tog odgovora te previsoke trgovačke marže? Iako danas smo na sastanku čuli da ne, to nije tako.
Da, nisu samo u pitanju trgovačke marže i previsoke trgovačke marže, nego inače čitav taj lanac, dakle od proizvođača, dobavljača do naravno, trgovaca odnosno do maloprodaje. S obzirom da imate neuređeno tržište, mi govorimo o tržištu. Tržište je u odnosu na državu. Tržište mora biti tržište konkurencije, dakle konkurentno tržište. Tada vrijedi ponuda, potražnja i sve ove priče. Ako toga nemate, onda to sve skupa ne vrijedi. To je, dakle, naprosto druga pozicija. I onda ovdje kad imate neregulirano tržište, a naglašavam najslobodnija tržišta, svjetska, su ona koja su najbolje regulirana. Znači, kad to imate neregulirano, onda imate ovo što mi imamo, taj dio koji se zove inflacija pohlepe. Koliko god to zvuči i vuče na neku etičku stranu ili nemoralnost, naprosto diže cijenu zato što možete. Ako možete prodati kavu po 10 eura na Stradunu onda ćete prodavati. U Zagrebu ne može prodavati po 10 ili na Viru.
Tko je kriv za to što imamo, tko bi trebao bolje regulirati tržište? Rekli ste da su najbolja ona koja su strogo regulirana. Tko je kriv za to što to nemamo?
Krivi su regulatori. Mi kažemo Vlada, ali kad je riječ o monetarnoj sferi, onda je to središnja banka i to je to. To je monetarna vlast, to je četvrta suverena grana vlasti. Kad je riječ o fiskalnoj politici, tu je Vlada. To je agencija za zaštitu tržišnog natjecanja koja treba brinuti o tome da tržišne strukture budu konkurentne, gdje će onda moći ponude i potražnje odigrati to i možete se ponašati onako kako je nekada guverner rekao, ne idem u tu trgovinu, nego idem u neku drugu trgovinu. Ali, morate imati jako puno tih trgovina. Morate imati jako puno tih supstituta. Morate imati tu elastičnost da bi to funkcioniralo.
Radili smo prije koji tjedan u Direktu priču o tome kako su Talijani bojkotirali kafiće kad su prešli iz lire u euro. Cijena im je u eurima bila preskupa. Nisu išli na kavu. Je li ovdje moguće da potrošači naprave to, da jednostavno bojkotiraju?
Naprosto nije moguće. Na kraju krajeva, to nije ni u Italiji bilo moguće. To je jedan dio priče koji je krenuo taj neki val i krenuo. To je bilo kratkoga daha jer naprosto na taj način ne možete stvari regulirati. I pri tome ne možete tako odgovoriti. Možete odgovoriti, ponavljam, dobro reguliranim tržištima koji će čuvati konkurenciju, dobrim fiskalnim sustavima koji će oporezivati, recimo ekstraprofite. Možete imati uređenu monetarnu politiku. Mi, doduše, više monetarnu politiku nemamo. Dakle, mi monetarni suverenitet nemamo. Politika deviznog tečaja, dakle, vlastita valuta je najbolji alat u ovakvim uvjetima. Mi ga sada nemamo. Da ne kažem da nam kamatne stope Europske središnje banke ne odgovaraju. Dakle, mi imamo inflaciju u dvanaestom mjesecu 4,5 posto, a po harmoniziranim indeksom nama odgovara restriktivna monetarna politika. Ako gledate samo tu sferu monetarnu. Oni vode već polako ekspanzivnu, dakle, spuštaju kamatnu stopu. Prema tome. Dakle, u tom smislu problem eurozone njezine strukture i tako dalje. Znači, puno je problema ako to pokušate riješiti zamrzavanjem, 20, 30 ili 50 proizvoda, pa ja samo čekam kad ćemo se samo dogovarati oko cijena.
Već smo imali do sad određenu listu proizvoda koji su bili zamrznuti. Zapravo, vidjeli smo da je to jako podložno.Zamrznuli su cijenu 10 rola toalet papira, onda su odjednom role bile pakirane po 8. Što nam je zapravo pokazalo već dosadašnje iskustvo zamrzavanja cijena?
Kad imate tu mjeru, ona može nekada dati rezultate i to ne samo u Hrvatskoj. Ja ću podsjetiti vaše gledatelje tamo osamdesetih godina inflacija, recimo u Izraelu. Pa jedna od mjera je bila zamrzavanje, ali ona mora biti kratka, strogo kontrolirana, dakle, da se resetira prije svega socijalna politika. Ali to ne može biti ekonomska politika. Kad to tako radite, onda u stvari što vam procvjeta – crno tržište. Jer će se nabavljati robe na nekakav drugačiji način, prelamati će se cijene na druge proizvode koji, dakle, nisu pod kontrolom, pa će njihove cijene rasti i izazvat će se umjetna nestašica tih proizvoda jer naprosto na taj način nije moguće smisleno voditi ekonomsku politiku.
Vidjeli smo maloprije prilog Ivana Skorina o plaćama koje zapravo nisu rasle onoliko koliko se čini. Državne su rasle puno, ali većini ljudi u privatnim firmama nisu plaće rasle toliko. Kolika bi trebala biti plaća da bi čovjek mogao s ovim cijenama živjeti?
Pa, recimo, po nekim procjenama, minimalna plaća za četveročlanu obitelj u Hrvatskoj da se može pokriti sve osnovne troškove života moralo bi biti negdje na razini oko 2600 eura, piše Danas.hr.
