O tome na koji način korona-kriza može negativno utjecati na mentalno zdravlje zdravstvenih djelatnika, razgovarali smo sa psihijatrom – psihoterapeutom dr. Mariem Stipčevićem
Pandemija koronavirusa promijenila je kako život pojedinca tako i čitavog društva. Mnogi su iskusili strah i neizvjesnost, a preko noći smo se morali naučiti socijalno distancirati. Sve to ostavilo je traga na mentalno zdravlje ljudi. No, što je s onima koji su na prvim crtama “bojišnice”?
Liječnički sustav bio je preopterećen i prije pojave pandemije, a sada kada je pod još većim pritiskom, medicinsko osoblje prvo je na udaru.
Struka kaže kako su zdravstveni profesionalci izloženi značajnom riziku od razvoja poremećaja vezanih uz stres i poremećaja prilagodbe, anksioznim stanjima, no i drugim psihološkim poremećajima. Takva stanja često se postupno razvijaju, i bez adekvatnog rasterećenja i potpore, razvijaju se u ozbiljnu psihopatologiju, katkada, rezultirajući profesionalnom i sveukupnom disfunkcionalnošću osoblja. Najčešći simptomi se očituju kao stalna tenzija, tjeskoba, nesanica, razdražljivost, otežana kontrola afekta i impulsa, snižen prag tolerancije na frustracije, iscrpljenost, vegetativni simptomi, oscilacije raspoloženja. Briga za što više uravnoteženim ritmom života i dostatnim psihofizičkim rastrećenjem u ovim kriznim vremenima je od izuzetnog značaja, kako za sve sugrađane, tako osobito i za pružatelje zdravstvene skrbi.
O tome na koji način korona-kriza može negativno utjecati na mentalno zdravlje zdravstvenih djelatnika, razgovarali smo sa psihijatrom dr. Mariem Stipčevićem koji kaže kako u sustavu potpore zdravstvenim radnicima u Hrvatskoj ima puno prostora za napredak, dok se liječnici, sestre i drugi radnici u zdravstvu suočavaju svakodnevno s velikim psihološkim pritiskom.
”Liječnički posao, kao i rad drugih zdravstvenih djelatnika vrlo je specifičan, i sa sobom nosi niz tereta. Zadnjih desetljeća zapravo su dosta popularna istraživanja o mentalnom zdravlju liječnika koji rade u zdravstvenom sustavu, gdje je u studijama dokazan velik psihološki pritisak u svakodnevnom radu, na žalost, nerijetko i do nivoa pojave anksioznih pomaka, sve češćeg razvoja ‘burnouta’ (što ukratko uključuje psihofizičku iscrpljenost, otuđenje od aktivnosti povezanih s poslom i smanjenu učinkovitost), te kasnije razvoja somatskih reakcija (primarno mehanizmom trajno povišenog kortizola), uz povećan rizik od razvoja cijelog niza somatskih stanja (npr. poremećaji rada štitnjače, gastritis, GERB, pa u najgorem scenariju i akutna koronarna ili neurološka stanja)”, objasnio nam je dr. Stipčević.
Sve manje empatije
Zdravstveni sustav u Hrvatskoj bio je opterećen i prije pojave koronavirusa posebno zbog ozbiljnog deficita kadra, pojašnjava naš sugovornik.
“Hitne službe u Hrvatskoj organizirane su po modelu 24-satnih dežurstava liječnika (za sestre još ima prostora pa to često bude po 12 sati), a u općinskim bolnicama prosječno liječnik ima 6-10 takvih dežurstava mjesečno; neke bolnice uslijed manjka osposobljenog kadra su krenule i ukidati stacionare ili posve ukidati određene medicinske djelatnosti. Također, mentalitet suvremenog čovjeka, sa sve manje empatije za bližnjega i trendom naglašenog obrasca traženja i dobivanja, a ne obzirnosti ili empatije, čini rad s ljudima dodatno izazovnijim. Tu je i niz drugih ekonomskih, socijalnih i laboralnih faktora koje je sada teško sve i nabrojiti”, govori dr. Stipčević.
Kaže kako su liječnici i medicinske sestre (kao i radnici u hitnim djelatnostima, socijalni radnici, kontrolori leta i sl.) pod najvećim rizikom od “burnouta”.
”U vremenu i prije ove epidemije, liječnik u RH, ali i u svijetu, izložen je intenzivnom ritmu posla, stresu i pritisku na radnom mjestu, uz izuzetnu odgovornost za ljudsko zdravlje i život. Velik psihološki stres predstavlja rad s bolesnim ljudima, uz izloženost patnji, boli i smrti u svome radu. U sustavu potpore zdravstvenim radnicima u Hrvatskoj ima puno prostora za napredak i poboljšanja. U razvijenim zemljama praksa potpornih grupa, Balintovih grupa, liaison (suradnje) psihijatrije i drugih metoda pomoći i rasterećenja zdravstvenih radnika, sastavni je dio organizacije zdravstva; kod nas je to rijedak izuzetak.
Dolaskom nesretnog SARS-CoV-2 virusa i COVID-19 bolesti, i epidemije, stanje se, po mome mišljenju, ali i po prvim rezultatima kontroliranih studija, značajno pogoršava. Javili su se novi nepovoljni momenti, rad u kriznim uvjetima uzima svoj, vrlo visok danak, sa psihološkim i fizičkim posljedicama. Prisutna je velika nesigurnost, s nizom nejasnoća, vezanim uz ‘prognoze’ trajanja epidemije, mogućnosti organizacije i opstanka medicinskih službi, kao i realni strah od obolijevanja i loših ishoda same COVID-19 bolesti. Velik dio stručnjaka preporuča rad u timovima (gdje jedan tim radi 14 dana, potom ima 14 dana odmora), što je u mnogim našim ustanovama nemoguće realizirati. Opća tromost prilagodbe velikih sustava, poput našeg zdravstvenog, sve to dodatno otežava”, upozorava Stipčević.
Liječnici na COVID-19 odjelima
Psihijatar naglašava kako su liječnici u specijaliziranim COVID-19 centrima u nezavidnoj situaciji. “Nije rijedak osjećaj napuštenosti, zaboravljenosti, nepravičnosti djelatnika u takvim centrima, uz manjak osjećaja prepoznavanja i vrednovanja njihovog rada i borbe. Kao s mnogim drugim ozbiljnim bolestima, javlja se osjećaj bespomoćnosti – nemogućnosti da se pomogne unatoč primjeni suvremenih metoda liječenja. Moderna medicina ne može, na kraju, pobijediti smrt. Svi ti faktori samo produbljuju distres i povećavaju rizik za razvoj psiholoških i tjelesnih smetnji i stanja.”
Pitali smo našeg sugovornika je li moguće da liječnici razviju PTSP kao odgovor na ovu situaciju. “Posttraumatski stresni poremećaj samo je jedan od poremećaja koji je moguć ovdje kao posljedica takvog rada, iako je to kronično stanje. Kao što je već spomenuto, tu je rizik od niza drugih psihičkih poremećaja, najčešće iz spektra reakcija na stres, iz grupe anksioznih poremećaja i poremećaja raspoloženja, no ne ograničeno samo na te bolesti.
Tako moment izloženosti COVID-19 pozitivnom pacijentu predstavljati velik stresor, a u neosiguranim uvjetima i do nivoa traume. Također vikarijusna traumatizacija (izloženost proživljavanja traume drugoga) može odista izazvati PTSP u punom opsegu. Iako, moramo znati, PTSP je kronična bolest. Kratkoročno govorimo više o akutnim reakcijama na stres i poremećajima prilagodbe”, kaže dr. Stipčević.
Najvažniji faktori za razvoj takvih stanja su intenzitet i trajanje traume, odnosnog vanjskog stresora, kao i individualna vulnerabilnost i kvaliteta coping mehanizama osobe.
Naš sugovornik naglašava kako se dobrom organizacijom, vođenjem računa o takvim mogućim scenarijama, rizik može značajno smanjiti, a pravovremenom stručnom intervencijom, premostiti krizni period i integrirati traumu, bez razvoja ozbiljnije trajne psihopatologije.
Utjecaj okoline
Pitali smo ga i koliko zapravo nepovjerenje dijela javnosti, osobito grupe koja posve negira postojanje COVID-19 bolesti, utječe na liječnike i njihov rad.
“Važno je ponoviti kako se mi primarno oslanjamo na stručne, znanstvene spoznaje, kojih ima sve više, ali i dalje je puno neodgovorenih pitanja i o samom virusu i o faktorima koji utječu na razvoj klinički slike, što se, kako znamo, može kretati od asimptomatske infekcije do opsežne upale pluća, akutnog respiratornog distres sindroma, multiorganskog zatajenja i životne ugroženosti. S druge strane, mediji u ovom ritmu života suvremenog čovjeka dopiru do svakoga, i njihov je utjecaj neupitan. Važna je kritičnost medija, mediji mogu razna tumačenja ili rasplamsati ili umanjiti. O ekstremnim gledištima, poput ovoga u vašem pitanju, mislim da se radi o manjoj grupi ljudi koja ne bi trebala imati značajan utjecaj na stavove profesionalaca u zdravstvu”, zaključio je psihijatar te dodao kako neozbiljnost i nesavjesnost populacije može predstavljati značajan problem.
Net.hr
