Za obnovu, kaže, nije dobio nijedan papir ili potvrdu, elaborat ili uporabnu dozvolu
Milan Škornjak iz sela Strašnik, deset kilometara od Gline, zadnjih dvadeset godina pokušava uvjeriti državu da je njegova kuća nekvalitetno obnovljena nakon Domovinskog rata, ali bezuspješno. Dokazao je to na koncu prošlog utorka, uz preveliku cijenu. Od potresa su mu popucali zidovi kuće, crijep je popadao s krova, urušio se jedan dimnjak, a on je sada s obitelj, suprugom, sinom i kćeri u kamp-prikolici na dvorištu.
“Kuća je obnovljena nakon rata 1996. godine, ali temelji nisu dobro napravljeni. Oni su derutni, osipaju se kad ih se rukom primi. Ljudi su prevareni, to je onda bila pljačka, a ne obnova. Obnavljalo se stihijski, šarlatanski, samo je cigla na ciglu naslagana”, prepričava Škornjak za Jutarnji list kakva je situacija s njegovom kućom, dodajući da je u ono vrijeme, od 1995. do 2000., za obnovu ovog kraja bio zadužen sadašnji župan Sisačko-moslavačke županije Ivo Žinić, inače inženjer arhitekture, koji je tada radio kao pročelnik u Ministarstvu razvitka i obnove.
‘Krivi su izvođači’
Žinić je to i sam potvrdio prekjučer u intervjuu govoreći da je Strašnik u potpunosti obnovljen nakon rata (više od 80 posto kuća), ali da sadašnja šteta nije krivnja države, koja je onda obnovu organizirala, već privatnih tvrtki koje su bile izvođači radova.
Što se tvrtki tiče, Škornjak navodi da je obnovu u Strašniku radilo njih nekoliko, dio ih je danas propao, a dio se preimenovao. Za obnovu, kaže, nije dobio nijedan papir ili potvrdu, elaborat ili uporabnu dozvolu, a njegova je kuća rađena iz temelja. Naime, kada su se vratili nakon rata 1995., na mjestu kuće nije ostalo ništa – samo bunar. Za kvalitetu obnove, očekivano, onda nije ni pitao jer je bio sretan da imaju kakav-takav krov nad glavom.
Ipak, nekoliko godina nakon što je kuća obnovljena, počeo je primjećivati manjkavosti, od temelja s lošim cementom do stolarije pa do jeftinog crijepa koji se sada razasuo po dvorištu. Stoga se 2000. godine odlučio požaliti nadležnima i probati ishoditi adaptaciju koja bi riješila te probleme. Kucao je na desetke vrata od županijskih i lokalnih ureda za obnovu, gradova Gline, Siska i Petrinje, a na koncu je putovao i za Zagreb, do zagrebačkog Središnjeg državnog ureda za obnovu i stambeno zbrinjavanje.
“Nosio sam papire od vrata do vrata, apelirao da mi naprave adaptaciju, ali oni su samo obećavali i slali me dalje. Nakon godina i godina, došao sam u zagrebački Središnji ured za obnovu i tamo razgovarao s Tomicom Čavlekom koji mi je obećao da će se sve to riješiti, ali i onda je zapelo. Počeli su izgovori. Nisu se javljali kada bih ih zvao ili bi rekli da su im ljudi na godišnjem odmoru pa ih ne mogu dobiti. Lani je došla i korona pa je sve stalo…”, govori očajni Škornjak za Jutarnji list.
Vijesti.hr
