Dok su se stanovnici omiškog kraja borili s razornim požarom koji je poharao njihove kuće i vrtove, tri dječaka istupila su iz reda i pokazala iznimnu hrabrost. U trenutku kada bi većina njihovih vršnjaka bila evakuirana, Borna, Vice i Andro ostali su – ne da bi gledali, nego da bi pomogli.
Šesnaestogodišnji Borna B. nije čekao upute. Dok se vatra širila prema kućama, već u zoru je počeo polijevati vrtove kako bi spriječio širenje plamena. Kada je vidio da je susjeda Mara (85) u opasnosti, bez razmišljanja ju je izvukao iz zapaljene kuće. Njegov brzi odgovor i hladna glava sačuvali su sve što je ona imala.
Simbolično i snažno – upravo tog dana bila je godišnjica smrti njegovog oca. “Mislim da je nebo puklo od ponosa”, napisala je jedna susjeda.
Njegov prijatelj, Vice T., iako tek četrnaestogodišnjak, jurio je među plamenom i pepelom danima i noćima. Gasio je krovove, pretraživao tlo u potrazi za tinjajućim žarištima, donosio vodu, hranu i potrepštine vatrogascima.
Sada hoda s opečenim stopalima, ali bez trunke žaljenja. “Tko je dežuran večeras?”, pitao je iste večeri, iako su mu noge bile spaljene.
Najmlađi među njima, Andro M., ima samo 12 godina. Kada su ga roditelji probudili riječima: “Digni se, gori!”, bez riječi je obuo tenisice i počeo polijevati oko kuće. No ono što nitko nije očekivao – otišao je i do napuštenih kuća, gasio ondje gdje nikoga nije bilo.
Roditelji su za to doznali tek kasnije. “Nema slike, jer smo i mi gasili”, napisala je njegova majka. Ali uspomena na njegov čin ostaje trajna – jer junaci ne traže objektive.
Dok su dim i plamen obavili omiški kraj, Borna, Vice i Andro pokazali su ono najvažnije – da se srčanost, solidarnost i hrabrost ne mjere godinama, nego djelima. Njihove su ruke bile crne od pepela, ali lica čista, odlučna i ponosna.
Tri dječaka. Tri imena koja ne smijemo zaboraviti, piše Net.hr.
