'NEMA GUMICE KOJA TO MOŽE IZBRISATI'

Ubojica tenkova je opsovao Šljivančaninu: ‘Nagledao sam se djece bez ruku, bez nogu, bez glave’

Photo: Robert Anic/PIXSELL

Ivan Anđelić Doktor, legendarni vukovarski branitelj i strah i trepet za neprijatelja, tri je puta teško ranjen, ali nikada nije odustajao. Danas, 35 godina poslije, otkriva potresne detalje ratnog pakla, govori o suborcima koje nikada nije prežalio i sjećanjima koja ga progone

Na bojištu je za neprijatelje predstavljao strah i trepet, dok je među svojim suborcima uživao veliko poštovanje kao zapovjednik kojem su vjerovali i čije su naredbe bez oklijevanja izvršavali. Ivan Anđelić Doktor bio je jedan od zapovjednika obrane Vukovara, a njegova hrabrost i odlučnost tijekom Domovinskog rata učinile su ga legendarnom osobom.

O njegovoj hrabrosti i pothvatima prepričavale su se gotovo nevjerojatne priče. Ljudi koji ga nikada nisu susreli zamišljali su ga kao pravog gorostasa – visokog, snažnog i mišićavog čovjeka od dva metra, pred kojim čak i tenkovi uzmiču. Međutim, stvarnost je bila potpuno drukčija. Pred njima bi se našao mršav i nizak 35-godišnjak, težak tek nešto više od šezdeset kilograma.

Takav prizor mnoge bi ostavio bez riječi. No iznenađenje bi brzo nestalo kada bi upoznali njegov karakter. Odlučnost, snaga volje i nepokolebljivost koje su ga krasile bile su rijetkost. Doktor nije bio čovjek koji bi se povlačio pred opasnošću. Nije ustuknuo ni pred tenkovima – upravo suprotno, išao im je ravno u susret.

Čovjek kojeg je nemoguće zaboraviti

S Ivanom Anđelićem Doktorom upoznala sam se prije gotovo deset godina. Već nakon prvog susreta, a tijekom godina bilo ih je mnogo, postalo mi je jasno da je riječ o čovjeku kojeg je teško zaboraviti. Ne samo zbog njegove iznimne životne priče, već i zbog posebne snage koju nosi u sebi, neiscrpne energije i iskrenosti koja odmah osvaja. Jedan je od onih ljudi čije bih priče mogla slušati satima, pa čak i danima, a da mi nikada ne postanu dosadne.

Svaki put iznova otkrila bih nešto što dotad nisam znala.

Danas, u 71. godini života, Doktor je gotovo isti onaj čovjek kojeg sam upoznala prije gotovo desetljeća. Sve kroz što je prošao, od teških ranjavanja do bolesti i brojnih zdravstvenih problema, nije uspjelo ugasiti njegovu nevjerojatnu životnu energiju i snagu duha.

Dok razgovaram s njim i slušam njegove priče, ne mogu se oteti dojmu da bi, kada bi ponovno bilo potrebno, bez razmišljanja ustao i krenuo braniti ono do čega mu je stalo. No iza čvrstine i odlučnosti ratnika nalazi se čovjek iznimno velikog srca. Dobrodušan, pristupačan i iskren, bez imalo oholosti ili potrebe da se uzdiže iznad drugih. Čovjek čije pamćenje ostavlja bez daha.

Dani obrane Vukovara u njegovu su sjećanju ostali nevjerojatno živi. Pamti detalje svakoga dana, gotovo svakog sata, svake akcije i svakog razgovora. Ipak, najdublje mjesto u njegovim sjećanjima zauzimaju suborci.

Ne zaboravlja njihova imena, prepoznaje njihova lica i pamti njihove životne sudbine, kao da se sve dogodilo tek jučer. Jer neke uspomene vrijeme jednostavno ne može izbrisati, a postoje i ljudi koje, bez obzira na to koliko godina prođe, zauvijek čuvamo u svojim mislima i srcu.

‘Nagledao sam se djece bez ruku, bez nogu, bez glave…’

Ni nakon više od trideset godina ratne rane Ivana Anđelića Doktora nisu u potpunosti zacijelile. Neke su i danas vidljive, dok su druge ostale duboko skrivene u njemu. Tri je puta teško ranjen, a posljedice su trajna oštećenja oka i nogu. Preživio je stradanja koja su za mnoge bila kobna.

Ipak, tijekom razgovora o ratnim danima jasno je da o vlastitoj patnji govori najmanje. Njegove misli puno češće odlaze prema suborcima, ljudima koji su stradavali uz njega, koje je izvlačio s bojišta i čija lica, kako sam kaže, nikada neće izblijedjeti iz njegova sjećanja.

“Nagledao sam se djece bez ruku, bez nogu, bez glave. Nagledao sam se svojih suboraca, nosio mrtve i ranjene. I što bih ja sad trebao? Ja sam sretan. Ja sam živ”, govori mi Doktor.

Njegova životna i ratna priča zabilježena je i u dokumentarnom filmu Slike iz života ratnika, snimljenom 2017. godine.

Photo: Tomislav Miletic/PIXSELL

‘Nikad nijedan moj vojnik nije bio ispred mene’

Ivan Anđelić rođen je i odrastao u Tovarniku, gdje je prije početka rata imao sve preduvjete za miran, ispunjen i sretan život. Uz sebe je imao suprugu Zdenku i dvoje male djece, živio je u novoj kući, uspješno vodio ugostiteljski posao i posjedovao dva kamiona za prijevoz. Imao je 35 godina i, kako se danas prisjeća, nije ni pomišljao da će uskoro napustiti sve što je godinama stvarao i otići u rat.

“Rat mi nikako nije trebao. Lijepo smo živjeli i radili. Imao sam obitelj, posao, išao sam u lov. Imao sam život za poželjeti”, prisjeća se.

Ipak, već tijekom 1990. godine postajalo mu je jasno da se nad istočnom Slavonijom nadvijaju sve mračniji događaji. Nakon što su početkom svibnja 1991. u Borovu Selu ubijeni hrvatski policajci, a tenkovi iz Srbije krenuli prema Vukovaru, odlučio je reagirati. Svoj kamion postavio je na cestu i iskoristio ga kao barikadu. Kada je u lipnju započelo formiranje hrvatskih gardijskih postrojbi, priključio se obuci koju su vodili Ante Roso i Miljenko Filipović. Od gotovo tisuću pristiglih kandidata, obuku je završilo i ostalo svega 165 ljudi. Među njima je bio i Doktor.

Tijekom obrane Vukovara izrastao je u jednog od najvažnijih zapovjednika na terenu. Na Sajmištu, jednom od najtežih vukovarskih bojišta, obnašao je dužnost zamjenika zapovjednika Ivice Arbanasa Lipe. U obranu Hrvatske nije krenuo samo on. I njegov brat sudjelovao je u ratu, boreći se u sastavu legendarnih Tigrova.

Njegova 4. vukovarska bojna 3. gardijske brigade imala je ukupno 306 pripadnika, a njih 87 izgubilo je život prije završetka rata.

“Ja idem ispred i ja vodim akcije. Uvijek je tako bilo. Nikad nijedan moj vojnik nije bio ispred mene. Moji su ljudi uvijek išli iza mene. Za mene je svaki moj vojnik bio general”, govori mi odlučno.

Posebno se isticao u sukobima s neprijateljskim tenkovima. Dok su se mnogi u susretu s oklopnim vozilima pokušavali skloniti na sigurno, Doktor je nastojao približiti im se što je više moguće.

“Nikad nisam ratovao, a da neprijatelja nisam gledao u oči. Najsigurniji sam bio na petnaest metara od srpskog tenka”, prisjeća se.

Po zanimanju RTV-mehaničar, a tijekom služenja bivše vojske osposobljen za radiotelegrafista, svoje je tehničko znanje stavio u službu obrane. Sudjelovao je u uspostavljanju i organizaciji komunikacije među braniteljima, pri čemu je svaki pripadnik imao vlastitu šifru. Njegova je bila LAV 1.

‘Svaki dan gledao smrt, od jutra do navečer”

Iako je sudjelovao u brojnim opasnim akcijama, Anđelić priznaje da su mu najteže padale pogibije njegovih suboraca. Ni danas ne može zaboraviti ono što je svakodnevno gledao u razorenom gradu.

“Ja nisam vidio jednu, dvije ili tri smrti. Ja sam svaki dan gledao smrt, od jutra do navečer”, govori mi.

Otkriva i jedan detalj iz ratnih dana koji najbolje pokazuje koliko je bio vezan uz svoje ljude.

Kada bi se predvečer, tijekom rijetkih primirja, vratio s prve crte, nije najprije odlazio odmoriti se. Njegova prva postaja bila je vukovarska bolnica.

“Najprije bih išao u bolnicu vidjeti svoje suborce. Da vidim tko je ranjen, tko je živ, tko je poginuo. Tek nakon toga išao bih u zapovjedništvo po nove zapovijedi i dogovore za sljedeće akcije”, prisjeća se.

A tih je dana, priznaje mi, spavao toliko malo da se danas više ne može ni sjetiti koliko je vremena znao provesti bez pravog sna.

“Bio sam gladan, žedan, iscrpljen. Kad bih napokon malo legao, tek što bih se psihički i fizički opustio, već bi me netko zvao. I opet bih išao”, govori.

Skoro izgubio oko

Prvi put teško je ranjen u listopadu 1991. godine, tijekom obrane Vukovara. Zadobio je ozljedu u predjelu sljepoočnice i oka, ali ni tada nije želio napustiti svoje položaje. U bolnici su mu stavili dvije kopče na ranu, no liječnica nije mogla odmah procijeniti razmjere ozljede zbog krvi i oteklina. Upozorila ga je da mora ostati na liječenju. Doktor je, međutim, imao drukčije planove.

“Stavio sam povez preko oka i napustio bolnicu. Ma tada sam još i luđe izgledao. Malen, mršav, sa šeširom i povezom preko oka”, smije se Anđelić.

Vratio se na prvu crtu, iako je osjećao mučninu i povraćao. Već sljedećeg jutra ponovno je sudjelovao u odbijanju tenkovskog i pješačkog napada. Tek nakon dvanaestak dana, kada je skinuo povez, shvatio je da s okom nešto ozbiljno nije u redu.

“Nisam vidio. Otišao sam u bolnicu i doktorica Neda Striber odmah je rekla da imam trajno mehaničko oštećenje oka od 70 posto”, prisjeća se.

Primio je dvanaest injekcija u oko, a nakon izlaska iz Vukovara liječenje je nastavio u Zagrebu. Danas mu je, zahvaljujući kasnijim oftalmološkim zahvatima i ugradnji leća, vid znatno bolji nego nakon ranjavanja.

“Medicina je napredovala i to se uspjelo poboljšati. Danas dosta dobro vidim”, kaže.

Šljivančanin ga pozvao na predaju

Doktor je tijekom obrane Vukovara postao poznat i po svojem oštrom jeziku, a posebno se pamti njegov odgovor majoru JNA Veselinu Šljivančaninu. Naime, početkom listopada 1991. Šljivančanin ga je preko megafona pozvao na predaju, oslovivši ga imenom i prezimenom. “Ivane Anđeliću, Doktore, ja sam profesionalni vojnik, oficir. Danima pratimo vaš rad. Nemate teoretske šanse. Izađite s podignutim rukama, odložite naoružanje. Bit će vam suđeno po jugoslavenskom zakonu. Mnogi će spasiti glavu, ali nažalost, mnogi će platiti glavom, prisjeća se Doktor njegovih riječi.

No predaja za njega nije dolazila u obzir. Motorolom mu je odgovorio:

“Profesionalni vojniče, oficire, je*** ti mater četničku! Moje ime i prezime znaš, a ti se predstavljaš kao profesionalni vojnik, oficir. Što se ti ne predstaviš? Kad te ubijemo podignut ćemo spomenik neznanom junaku. Pakuj tu čergu i u tri pi**e materine preko Dunava”, prisjeća se Doktor te dodaje da je bilo važno u tom trenutku uvjeriti neprijatelja da je u Vukovaru velik broj hrvatskih branitelja, iako je to bila potpuna laž.

“Nas je bila šaka jada nasuprot tolikoj sili. Ali trebalo je uvjeriti neprijatelja da nas ima mnogo”, govori te dodaje:

“Odakle su pametni bježali, ja sam tamo išao. I ne mislim da sam činio neka herojska djela. Tko god je bio u Vukovaru tada je heroj.”

Probijanje kroz kukuruzišta i minska polja

Kada je obrana Vukovara bila pred slomom, Doktor je imao mogućnost napustiti grad kao ranjenik. Odbio je. To bi, kaže, po njemu bilo izdajnički. Znao je, naglašava, da će izaći jedino s puškom u ruci.

Za njega je, naime, odlazak bez njegovih suboraca bio nezamisliv.

“Nismo imali više ni snage ni municije. Govorili su nam da će pomoć stići za nekoliko dana, a prošlo je 25 dana i pomoći nije bilo”, prisjeća se.

Na kraju je donesena odluka da se civili predaju, a branitelji pokušaju proboj. Cijelu noć probijali su se kroz kukuruzišta i minska polja, pod neprijateljskom vatrom.

“Meci su fijukali na sve strane, a mi nismo imali municije da uzvratimo. Ali išli smo. Uspjeli smo izaći između Nuštra i Vinkovaca”, govori.

Preživio je Vukovar, ali rat za njega još nije bio gotov.

‘Žena je plakala kad sam rekao da opet idem u rat’

Nakon izlaska iz Vukovara odlučio je otići u Ramu, kraj iz kojeg potječe njegova obitelj. Naime, njegov otac u Tovarnik je doselio iz Rame dvije godine prije nego što se on rodio i taj je kraj smatrao svojim. Ondje je, zajedno s 34 suborca iz Vukovara koji su odlučili krenuti za svojim zapovjednikom, organizirao obranu i postao prvi ratni zapovjednik brigade Rama.

“Sa mnom je krenulo 34 mojih vojnika iz Vukovara. Samo su rekli da idu gdje i njihov zapovjednik”, nastavlja priču.

Kada je supruzi Zdenki rekao da ponovno odlazi na bojište, nije mogla suspregnuti suze.

“Rekla mi je: ‘Ivo, izvukao si živu glavu u Vukovaru i to je čudo, a sad opet ideš.’ Ali ja sam odlučio i gotovo”, prisjeća se.

U Rami je ponovno ranjen 10. svibnja 1992., kada su mu geleri završili u vratu. Dio krhotina pokušao je izvaditi sam, a ranu mu je očistio kirurg Arsen Pavić, koji je tada radio u ratnoj bolnici. Tek je od njega doznao koliko je malo nedostajalo da ranjavanje ostavi katastrofalne posljedice.

“Kaže meni doktor Pavić, Sinjanin, inače kirurg s Firula:’ A da se ti malo smiriš, je l’ ti znaš da je geler otišao samo četiri ili pet milimetara dublje, da bi ti živio kao biljka. A ja sam mu govorio: ‘Doktore, zašij to i pusti me. Moji ljudi me čekaju'”, prisjeća se.

Na rubu smrti: Izvlačenje s bojišta bilo je prava agonija

Već mjesec dana kasnije, 18. lipnja 1992., tijekom obrane Rame, Ivan Anđelić Doktor ponovno se našao u životnoj opasnosti. U neposrednom okršaju s neprijateljskim snagama, s udaljenosti od svega petnaestak metara, pogođen je rafalom iz mitraljeza u obje potkoljenice. Lijeva noga pretrpjela je otvoreni prijelom obje kosti, dok su na desnoj ozbiljno stradali živci i krvne žile.

Njegovo izvlačenje s bojišta pretvorilo se u višesatnu borbu s boli i iscrpljenošću. Teško ranjenog Doktora suborci su čak pet i pol sati nosili preko Ravašnice sve do Rame, gdje ga je u tamošnjoj ratnoj bolnici dočekao kirurg Arsen Pavić. Bio je to isti liječnik koji mu je tek mjesec dana ranije zbrinuo ozljedu vrata. Čak ni u takvom stanju, suočen s teškim ozljedama i nesnosnim bolovima, Doktor nije izgubio svoj karakteristični smisao za humor.

“I opet dežurni doktor Pavić. Kaže ja njemu: ‘Pa Paviću, svaki put kad si ti ja naje***. Jesi ti meni sreća u nesreći ili prava nesreća?'”, šalio se Doktor i kad nije bilo uopće mjesta šali.

Nakon što mu je pružena prva pomoć, prebačen je preko Vran planine u splitsku bolnicu, gdje je podvrgnut operaciji. Nakon toga nastavio je liječenje u Zagrebu.

‘Ispao mi je pištolj. To mi je, vjerujte, bilo najgore’

A onda mi, gotovo usput, ispričao detalj zbog kojeg se, unatoč svoj težini onoga što je proživio, ne mogu ne nasmijati. Dok je teško ranjen ležao na nosilima, izgubio je nešto za čim je, čini se, žalio gotovo više nego za vlastitim zdravljem.

“Dok su me nosili, ispao mi je pištolj. To mi je, vjerujte, bilo najgore. Najljepši pištolj na svijetu! Bio je to 375 Magnum, koji sam oteo četnicima u jednoj od akcija u Vukovaru. Strašno mi ga je bilo žao. Čak mi je i Mile Dedaković Jastreb na njemu zavidio”, prisjeća se Doktor.

“Poslije sam govorio da je to zapravo pravedno. Četnicima sam ga oteo, a četnicima je na kraju i vraćen.”

Po dolasku u Ramu svojim je suborcima dao jasnu uputu – njegovo pravo ime i prezime nitko nije smio otkrivati. Za sve je bio samo Doktor, pod nadimkom koji ga je pratio još od djetinjstva. A koliko je taj nadimak tijekom rata postao poznat, svjedoči i zanimljiva priča.

“Kad sam otišao iz Rame, na TV Banja Luka rekli su: ‘Dok je tamo bio neki Doktor iz Vukovara, bilo je Bože sačuvaj. Otkako je on otišao, sve je mirnije.’ Većina je mislila da sam ja zaista doktor”, prisjeća se Anđelić.

No iza imena koje je među neprijateljskim snagama očito izazivalo nelagodu stajali su i konkretni ratni uspjesi. Upravo je Doktor sa svojim suborcima uspio osloboditi strateški važnu Ravašnicu. Tom je akcijom spriječen pad cijelog područja Rame i progon tamošnjeg hrvatskog stanovništva.

‘Kad hodam bos, osjećam se kao da gazim po staklu’

Više od tri desetljeća nakon ranjavanja posljedice su i dalje prisutne.Iako se naizgled kreće bez problema i nitko ne bi rekao da ga išta boli ili da ima bilo kakve ozljede, otkriva da svakodnevno živi s ozbiljnim oštećenjima nogu.

“Kad hodam bos, imam osjećaj kao da hodam po staklu. Prsti su mi potpuno zgrčeni”, govori.

Opisuje mi i neobičan osjećaj koji ima u jednoj nozi zbog oštećenja živaca.

“Na jednom dijelu kao da je uključen grijač, a na drugom hladnjak. Kad idem u svatove ili na neku svečanost, moram biti u svečanoj odori. Ali tenisice su mi u prtljažniku automobila. Ne mogu dugo hodati u cipelama”, otkriva.

Ipak, o vlastitim ozljedama govori gotovo usputno. Dok ga slušam, imam osjećaj da su mu one tek nevažna sitnica u usporedbi s onim što su prošli njegovi poginuli suborci.

‘U glavi stalno nosim svoje mrtve. Nema gumice koja to može izbrisati’

Doktor ne skriva da su mu sjećanja na rat i danas svakodnevni pratitelj.

“Ti ljudi koji su bili sa mnom ginuli su iza mene i pokraj mene. Nosio sam mrtve i ranjene do bolnice. O njima mislim kad idem spavati i kad se budim. Stalno su mi u glavi”, govori.

Zastaje, a zatim izgovara rečenicu koju je teško zaboraviti.

“Nema te gumice kojom ja to mogu izbrisati. Neka mi netko izmisli gumicu da prestanem misliti o tome. Ali to ne postoji”, ističe.

Prisjeća se riječi jednog prijatelja koje su mu se duboko urezale u pamćenje.

“Kad uđem u Vukovar, ne poznajem nikoga. A kad odem na groblje, poznajem sve”, citira riječi svog suborca.

“Takav je osjećaj i kod mene”, tiho dodaje.

Prije tri godine, upravo 16. listopada, na godišnjicu smrti legendarnih vukovarskih branitelja Blage Zadre i Alfreda Hilla, pretrpio je moždani udar. Taj datum za njega nosi i bolna ratna sjećanja.

“Liječnici kažu da je to možda povezano sa svime što sam proživio. Ja ne znam. Kažu mi da ne mislim o tome, ali kako da ne mislim?” pita se.

‘Ja sam svjesno išao tražiti đavla i našao sam ga’

Iako ga mnogi smatraju jednim od najhrabrijih vukovarskih branitelja, Anđelić sebe nikada nije doživljavao kao heroja.

“Ja sam svjesno išao tražiti đavla i našao sam ga. Odakle su pametni bježali, ja sam tamo išao”, kaže.

Kaže da je od prvog dana znao što ga čeka i kakvu cijenu može platiti.

“Kad sam se prijavio, znao sam da mogu poginuti. Bio sam spreman dati život za Hrvatsku. A sve što sam poslije dobio, to je samo dar. Sve poslije Vukovara samo je bakšiš”, govori.

Nakon trećeg ranjavanja odbio je otići u mirovinu. Nastavio je vojno školovanje na Hrvatskom vojnom učilištu, sudjelovao je i u Oluji, a umirovljen je 1996. godine. Za sebe i danas kaže da je običan čovjek, seljačko dijete koje je u jednom trenutku moralo odlučiti hoće li braniti svoju domovinu.

‘Sve svjesno radio u interesu svoje Hrvatske’

Ivan Anđelić Doktor živi u Zagrebu sa suprugom Zdenkom. Imaju dvoje odrasle djece i troje unučadi. Kad god može, odlazi u Istru, nedaleko od Poreča, gdje ima mali apartman i barku. Ondje pronalazi mir koji mu je rat zauvijek oduzeo. No ni more ni godine ni vrijeme koje je prošlo ne mogu izbrisati slike Vukovara. I dok govori o svojim ranama, o gelerima, o oku koje je gotovo izgubio i nogama koje ga i danas muče, ne čujem žaljenje.

“Ja sam to sve svjesno radio u interesu svoje Hrvatske. Prošao sam kako sam prošao. I što bih sad trebao?”, kaže.

I opet nam ponavlja: “Ja sam sretan. Ja sam živ.”

A onda ponovno spominje svoje momke. One koji su ostali na Sajmištu. One koji su poginuli pokraj njega. One koje je nosio u bolnicu, nadajući se da će preživjeti. I dok se naš razgovor bliži kraju, ponovno shvaćam ono što sam osjetila još pri našem prvom susretu prije gotovo deset godina. Iza čovjeka kojeg su se bojali neprijateljski tenkisti i kojem su njegovi vojnici bezuvjetno vjerovali krije se netko tko nikada nije prestao nositi teret njihovih sudbina. Doktor je preživio tri teška ranjavanja, Vukovar i Ramu. Ali od svojih suboraca nikada nije otišao. Oni su i danas s njim. Svakoga jutra kada se probudi i svake večeri kada legne, piše Danas.hr.

Iz naše mreže
Preporučeno