Istaknuti hrvatski skladatelj i redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU) akademik Ruben Radica umro je danas u Zagrebu u 91. godini, priopćio je Ured za odnose s javnošću i medije HAZU.
Radica se rodio 19. svibnja 1931. u Splitu, a temeljna glazbena znanja dobio je od svoga djeda, skladatelja Josipa Hatzea. Na Muzičkoj akademiji u Zagrebu diplomirao je studij dirigiranja u razredu Slavka Zlatića (1957.) i studij kompozicije u razredu Milka Kelemena (1958.). U kompoziciji se usavršavao kod Vita Frazzia u Sieni (Accademia Musicale Chigiana), Renea Leibowitza i Oliviera Messiaena u Parizu, te kod Gyorgya Ligetija, Pierrea Bouleza i Henrija Pousseura u Darmstadtu.
Od 1959. do 1963. podučavao je na Muzičkoj akademiji u Sarajevu, a od 1963. na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, gdje je od 1978. do umirovljena 2001. bio redoviti profesor i dekan od 1981. do 1985. Od 2012. bio je professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu. Za redovitog člana Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti izabran je 2000., a od 1990. bio je član suradnik.
VIDEO DANA:
Posljednje djelo bila mu je skladba posvećena papi Ivanu Pavlu II.
Kako je istaknuto, akademik Radica pripadao je naraštaju hrvatskih skladatelja 20. stoljeća koji je bez opterećenja tradicijom i socrealističkom estetikom pribjegao radikalnijim izražajnim sredstvima glazbene avangarde.
Radičina se avangardna strogoća ogleda u upornosti kojom serijalizam (totalnu organizaciju) produbljuje do krajnjih granica (npr. opera Ranjeni dlan, 1969. – 1971; Per se I, 1968., i Per se II, 1975.). I dok se u njegovim prvim djelima još naziru harmonijski funkcionalni odnosi, pod utjecajem Leibowitza brzo je izgradio osebujan skladateljski stil u kojemu se ističe strukturalistička koncepcija skladane glazbe. Navedeno je kako u pozadini takvog skladateljskog koncepta stoje i potreba za ekspresivnošću i izraziti smisao za zvučni kolorit.
Radica je skladao za različite izvoditeljske sastave i žanrove, poput Četiri dramatska epigrama za klavirski kvintet (1959.) i Concerto abbreviato za obligatni violončelo i orkestar (1962.), preko djela Lirske varijacije za gudače (1962.), Extensio za klavir i orkestar (1973.), 19 & 10, interferencije za recitatora, zbor i orkestar (1965.), K a za dvije instrumentalne skupine i sintetizator (1978.) i Pasija za bariton i tri instrumentalne skupine (1982.), do svojevrsnih sinteza poput Prazora, misterija prema poemi Jure Kaštelana (1991.), Trinaeste ure za tri zbora i orkestar na stihove A. G. Matoša (1994.) ili Božanskih otvora srca za orkestar i obligatne instrumente (1999.).
Posljednje djelo akademika Radice je instrumentalna duhovna skladba Litaniae Sanctorum pro Papa Ioanne Paulo iz 2005. posvećena papi Ivanu Pavlu II. Za svoj rad Radica je bio nagrađen godišnjom Nagradom Vladimir Nazor za 1973., kao i Nagradom Vladimir Nazor za životno djelo za 2010., dobitnik je dviju Vjesnikovih nagrada Josip Štolcer Slavenski (1978. i 1991.), a odlikovan je i Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića 1995. godine.