Veliku pozornost javnosti izazvala je naša jučerašnja priča o ocu kojemu u Dječjoj bolnici umire sin Marin, a liječnici ga mole da Marina odvede kući jer bolnica ne može preuzeti brigu o djeci koja su u terminalnoj fazi bolesti
Vapaj Mladena Dražića doista je došao do svih nas, ali pitanje je koliko je došao do sustava kojeg zaziva. Naime, naše zdravstvo uopće nema uređenu primjerenu palijativnu skrb, pogotovo za djecu.
Situacija je drugačija u hospiciju riječke nadbiskupije gdje je bila ekipa RTL Direkta. Zadovoljava europske standarde, prostire se na 1200 četvornih metara i ima četrnaest kreveta.
U jednom od njih gotovo mjesec dana leži Bogdan.
“Što se tiče personala i posao koji oni obavljaju ja sam ne zadovoljan, nego prezadovoljan! Uslužni su, uvijek su u prolazu svako toliko”, kaže Bogdan Šumonja.
Zvonimir je jedan od 18 zapsolenih i tu je od početka – četiri godine. Smjene su po 12 sati, a ono s čim se susreće gotovo svaki dan je – smrt.
“Prošli smo sve moguće situacije s pacijentima i tko zna što nas još čeka. Jako puno lijepih trenutaka i posao koji zahtijeva jednu jako veliku snagu da biste vi to mogli obavljati”, otkriva prvostupnik sestrinstva Zvonimir Valedžić.
Kako bi se pacijenti u terminalnoj fazi bolesti osjećali što manje izloirano i kao doma, mogu dovesti kućne ljubimce. Imaju zajedničke prostorije, prostor za molitvu ili tihu sobu – samo za tišinu.
“Individualni je pristup prema svakom bolesniku, svaki ima svoju dijagnozu. U 99 posto slučajeva su to sve bolesnici koji imaju malignu bolest, gdje je proširena maligna bolest i gdje sve ide prema svomu kraju”, objašnjava ravnateljica hospicija “Marija Krucifiksa Kozulić” Daniela Orbanić.
Posao je težak, kaže, ali za krevete u njihovu hospiciju postoje liste čekanja. Prednost imaju beskućnici u terminalnoj fazi bolesti, branitelji, mladi ljudi. O palijativnoj skrbi za djecu, mogli bismo učiti i od prvih susjeda.
“Hospicij u Tuzli postoji više od 10 godina, odrasli i dječji, a kod nas još nema hospicija za djecu. Međutim, u našem statutu stoji da možemo primati sve bolesnike, tako da možemo primati i djecu koja su u terminalnoj fazi bolesti”, kaže ravnateljica Orbanić.
U cijeloj Hrvatskoj predviđene su 352 palijativne postelje: od toga 215 u općim bolnicama, 108 u specijalnim, 15 u Klinici za psihijatriju Vrapče i 14 već spomenutih u riječkom hospiciju. Planirano je 67 palijativnih postelja u stacionarima domova zdravlja i 47 koordinatora.
“U Europskoj uniji je prosjek osam kreveta na 100.000 stanovnika. Mi danas u Hrvatskoj samo u Novom Marofu imamo 300 kreveta, na četiri milijuna stanovnika to je kompletan jedan taj broj i to nije dovoljno”, kaže bivši ministar zdravlja Dario Nakić.
Bivši ministar zdravlja poručuje da su u sklopu reforme bolničkog sustava neke bolnice trebale biti prenamijenjene u tu svrhu. Međutim, to se nije dogodilo.
Oko 800 ljudi prošlo je kroz riječki hospicij, a procjenuje se da na godinu u Hrvatskoj oko 26.000 ljudi treba palijativnu skrb.
O ovom problemu smo u Direktu razgovarali s ravnateljem Specijalne bolesti za kronične dječje bolesti Gornja Bistra Renatom Mittermayerom, a razgovor pogledajte u prilogu.
Leona Šiljeg