Listić po listić u sportskim kladionicama – prolazile su godine, sve je bilo pod kontrolom, a onda je prvi put ušao u automat klub
Oglas
Jedan listić pa još jedan pa još jedan. Vrlo brzo cijele je dane provodio po kasinima zaražen kockarskom groznicom. Novac mu je brzo dolazio, ali još brže odlazio. Kocka je sugovornika iz naše priče vrlo brzo povukla na dno.
“Pred sam taj kraj jednostavno si van kontrole. Ideš u bilo koju kladionicu, bilo koji rulet, bilo koji automat… Mislio sam da nisam mogao niže spasti, ali kako se kaže, uvijek može biti gore”, anonimno je izjavio muškarac ovisan o kocki.
“To su ljudi normalni, može se desiti svakome, vama, meni, ako uđemo u dimenziju prekomjerne igre”, objašanjava psihijatar Zoran Zoričić.
Denisu, recimo da se tako zove, smo zaštitili identitet jer nas je to zamolio. Ispričao nam je kako postao ovisnik. Deset godina igranja s kockom počelo je prvim uplaćenim listićem, a završilo zatvaranjem na psihijatriji.
“Tornado uništava sve oko sebe, znači nema što ne uništi. A ja bi rekao da je kockanje i gore od tornada iz razloga što tornado vidiš, tornado čuješ, netko te upozori na njega. Ovo ne vidiš ništa, toliko je opasna bolest, da nema kako se veli ni okusa, ni mirisa ni zvukova. I tako je to krenulo. Počeli smo ulagati neki novac, ali to je bilo sitno, po 10, 15 kuna. Nikakvi veliki dobitci, nikakvi veliki gubitci, ali često i učestalo se to počelo događati”, rekao je Denis.
Listić po listić u sportskim kladionicama – prolazile su godine, sve je bilo pod kontrolom, a onda je prvi put ušao u automat klub.
“Drži te prikovanim za taj stolac, gledajući taj ekran, sve te lijepe boje, blještavilo, muzika, sve je to napravljeno psihološki da te zadrži u tom. I tu je problem u kojem sam ja podbacio, trenutak u kojem je počela nastajati ovisnost o kockanju“, rekao je Denis.
I onda je samo trebala doći prva velika pobjeda.
“Stavio sam 200 kuna u aparat da bi nakon pola sata igre dobio još dodatnih sedam tisuća kuna. E tu je već dodatno poraslo to samopouzdanje koje zapravo u mojoj glavi govorilo ‘pa ti si pobjednik, ti si svemoguć, ti si taj koji ćeš uspjeti'”, prisjeća se Denis.
Od tada je, kaže, novac prestao imati vrijednost. Bitno je bilo samo vrijeme koje je mogao provesti u automat klubovima i casinima.
“Mogu reći da sam u jednom danu znao dobiti u automat Klubu 30 tisuća kuna. Tih istih 30 tisuća kuna već za novih sat, dva ne bi bilo i opet bi išao tražiti gdje ću još posuditi dalje”, rekao je Denis.
Jedan po jedan, izvori posuđivanja novaca – lagano su presušili. Kad su obitelj, prijatelji, poslovni partneri nakon mnogo puta konačno rekli ne – obratio se kamatarima.
“Imao sam situaciju u zadnjih par godina u kojima sam bio i pod ucjenama i prijetnjama i u bojazni za svoj život, život svoje obitelji, što je još dodatno pogoršalo moje stanje, gdje me još više gurnulo u kockanje i u tu dubinu ovisnosti da sam došao u fazu beznađa”, rekao je Denis.
Relativno nova bolest
Ovisnost o kocki relativno je nova bolest – objašnjava psihijatar Zoran Zoričić.
“Nastala je kao posljedica liberalizacije tržišta igara na sreću gdje je Ministarstvo financija dalo koncesija za pripređivanje širokom broju društva specijaliziranih kao industrija igara na sreću. Dok nismo imali to, nismo ni imali problema”, objašnjava Zoričić.
U Hrvatskoj posluje 38 licenciranih tvrtki koje pružaju usluge igara na sreću na automatima, 14 registriranih casina i 5 tvrtki s uslugama klađenja. A krajem prošle godine Vlada je dala 15-godišnje koncesije za još 11 novih tvrtki.
“Imamo negdje između 40 i 50 tisuća ljudi koji su u ozbiljnom problemu s patološkim kockanjem, dok znatno veći broj ljudi igra. Međutim, ono što moramo reći je da nije svaki onaj koji igra automatski ovisnik”, rekao je Zoričić.
Sve veći problem kod maloljetnika
No, ovisnost o kocki sve je veći problem i kod maloljetnika objašnjava Neven Ricijaš s Edukacijsko – rehabilitacijskog fakulteta.
“Oko 30 posto mladića, srednjoškolaca muških se barem jednom tjedno ili više kladi na sportske rezultate i to je nešto što je njima najatraktivnije. Nakon toga su igre na automatima”, rekao je Ricijaš.
Da je klađenje u Hrvatskoj široko rašireno dokazuje godišnja zarada, ali i broj poslovnica. Sveukupni prihodi u Hrvatskoj 2001. iznosili su 664 milijuna kuna. Do preklani narasli su za nevjerojatnih 5 puta na više od 3 milijarde kuna. Dobit te 2017. iznosila je 460 milijuna kuna. Broj prodajnih mjesta s 485, 2001. godine narastao je čak 9 puta!
Veliki problem su ilegalni priređivači
Matea Mateković iz Hrvatske udruge za igre na sreću poručuje da su veliki problem i ilegalni online priređivači.
“Koji ne plaćaju porez, a hrvatski građani na strane i ilegalne internet priređivače godišnje uplate između 3 i 3 i pol milijarde kuna. Znači to je problem s jedne strane, drugi problem koji povlači je maloljetničko klađenje jer nikakva je kontrola i vi se možete ulogirati kao što je to primjerice za Facebook”, rekla je Mateković.
Ilustracija. Photo: Igor Kralj/PIXSELL
Za razliku od njih, online klađenje kod priređivača s licencama strogo je kontrolirano, a prilikom prijave s poreznom upravom se potvrđuju godine igrača – objašnjava Ana Jazić iz Hrvatske Lutrije.
“Postoje procjene da je čak 38 posto tržišta klađenja vezano, tj. odlazi na te nelicencirane i u tom smislu aktivno pokušavamo prema Ministarstvu financija, kao regulatoru nuditi prijedloge i mjere kako bi se takva situacija spriječila”, rekla je Jazić.
Da internetske navike klađenja Hrvata nisu zanemarive pokazuju i podaci Hrvatske lutrije o omjeru odlaženja u zemaljske i online poslovnice. Kada su u pitanju igre klađenja situacija je 50 – 50. Dakle, polovica se kladi na prodajnim mjestima, a polovica igra na internetu. Dok je kod casino igara omjer 70 – 30 i to u korist interneta. U velikom biznisu država ubire oko milijardu kuna poreza godišnje, koje onda ulaže u različite društveno korisne projekte, no kockanje donosi velike gubitke.
“Istovremeno, treba brinuti o tome da država isto ima trošak. Jer su troškovi liječenja i drugih sustava koji se uključuju kada postoje ovisnost o kocki izuzetno skupi”, rekao je prof. Ricijaš.
Klub liječenih ovisnika
Zato i priređivači često financiraju razne projekte vezane za suzbijanje ovisnosti. No, to je dobra volja priređivača, a ne zakonska obveza. Jedan od takvih programa je i Klub liječenih ovisnika.
“KLOK funkcionira po načelu sastanaka u večernjim satima, da bi mogla doći obitelj jednom tjedno, redovito. Da bi se radilo na obiteljskim odnosima, na uspostavi apstinencije, održavanju apstinencije i prevenciji recidiva. Drugim riječima, nije foksu rada kocka, gola kocka, već život i kako se nosima sa životom”, rekao je Zoričić.
Osim toga Neven Ricijaš već 10 godina provodi program prevencije kod mladih pod nazivom ‘Tko stvarno pobjeđuje?’ koji se provodi u stotinjak škola.
A Denisu s početka priče najviše je pomogla Dnevna bolnica na zagrebačkom Jankomiru.
“Traje tri mjeseca, nešto malo manje. To je izrazito intenzivno liječenje. To je po sistemu dnevne bolnice, ujutro od devet sati počinje program do negdje, do jedan. Rade s nama terapeuti, psihijatri, psiholozi, socijal pedagozi. Znači grupa je otprilike dvadesetak ovisnika i svakodnevno kako ja kažem nas usmjeravaju doktor Bodor, profesorica Rakić koji s nama rade, oni nas usmjeravaju, a zapravo je i to piše na jednom od plakata u bolnici – to je sistem i samoizlječenja di ti moraš sam prvi shvatiti da imaš tu bolest, da si bolestan, zatražit’ pomoć i ako si odlučio, donest’ odluku da želiš to riješiti. To je prvi korak da doneseš odluku da želiš to riješiti. Bez toga uopće ne možeš krenuti ni milimetar naprijed”, prisjetio se Denis.
Liječenje je dug i težak proces. Nitko to ne zna bolje od Denisa koji je nakon mjesec dana završio na zatvorenom psihijatrijskom odjelu zbog suicidalnih misli.
“Sam sam imao nakon mjesec dana jednu epizodu di sam htio napraviti suicid. Imao sam dosta teške misli za sebe i okolinu. I nakon toga već nakon mjesec dana liječenja sam uspio ipak pohvatati puno toga. Zapravo u sebi, metaforički vrištiš, a ne možeš vrištati. Vrištiš i samo hoćeš da to sve spadne sa tebe dole, a jedino što vidiš je tmina. Znači da ideš u mrak, da nestaneš, da nema nikoga, znači to su te suicidalne misli“, kazao je Denis.
Denis je u toj tmini upalio svjetlo. I sada je već godinu dana bolje. “Ja kao stabilni, izliječeni kockar mogu reći da ima nade, definitivno. Da je svjetlo na kraju tunela, da vrijedi svake sekunde se boriti za novu sekundu života”, poručio je Denis.
Više u
Zato, ako imate problem, priznajte si to i potražite pomoć dok nije prekasno.
