U bizarnoj priči u Potrazi otkrivaju kako su nakon smrti supruga i oca, 2016. u nasljedstvo dobile i dug za drugi stup mirovinskog osiguranja od 44 tisuće kuna
Tročlana obitelj Pavleka iz Rogovca živjela je skromno, ali skladno od rada na svom OPG-u. No, nakon što je suprug Zdravko umro 2016. supruga Jozefina i kći Marinela naslijedile su dug za drugi stup mirovinskog osiguranja veći od 40 tisuća kuna.
Situaciju im je novčanom pomoći olakšalo Ministarstvo hrvatskih branitelja te predsjednica nakon čije je intervencije dug Poreznoj upravi prepolovljen. No, žena i maloljetna kći koji žive od male obiteljske mirovine oca branitelja i dalje moraju platiti svaka po 12 i pol tisuća kuna. Našoj reporterki ispričale su da taj novac nemaju pa im prijeti ovrha.
“S ovoliko papira, ja od ovoliko papira ne mogu živjeti. Kakva to država može teretit djecu. Znači ona je imala petanest godina kada joj je tata umro. Znači, ona je nasljedila dugovanje”, kazala je Jozefina Pavlak, Rogovac.
“Ne znam na koji način da platim taj dug”, rekla je Marinela Pavlak, Jozefinina kći. Jozefina i njezina kći Marinela iz dana u dan žive u strahu da više neće imati što jesti zbog duga od 24 tisuće kuna.
“Suprug je za sebe plaćao mirovinsko osiguranje, od osamdesete godine. Imali smo poljoprivredni OPG, ali nismo bili u sustavu pdv-a. On je plaćao mirovinsko za I. stup ali mu je ostalo dugovanje za II. stup obaveznog mirovinskog osiguranja koji nismo ni znali da moramo plaćati. Mi u biti nismo ni znali ni što je taj drugi stup, samo su nam rekli da to moramo podmiriti”, ispričala je Jozefina.
Jozefina i suprug Zdravko obiteljsko su gospodarstvo otvorili u mjestu Rogovac nedaleko Virovitice 2002. Planirali su da će od toga živjeti njihova tek osnovana obitelj.
“U blizini šume, u Rogovcu, imali smo oko pola hektra zemlje, a u blizini kuće još dva hektara. Sadili smo razno povrće – patlidžane, rajčice, paprika, svega je bilo po malo”, kazala je Jozefina.
No, nije sve išlo kako treba pa je zadnjih šest godina račun OPG-a stalno bio u blokadi.
“Moj suprug nikada ništa nije potpisao za taj II. stup mirovinskog osiguranja, niti je uopće znao u kojoj banci mu je to aktivirano. Račun u banci mu je bio blokiran. Poticaje koje smo dobivali za poljoprivredu od države, sve je išlo preko tog računa. Sve što bi nam sjelo na taj račun bi nam uzeli. Kuda je to otišlo, ja to ne znam”, rekla je Jozefina.
Nekako su se nosili s time i i dalje radili. Jednog dana te 2016. godine vozili su zadnju pošiljku kupusa kada im se srušio cijeli svijet.
“Suprug je imao prometnu nesreću, i tad smo saznali da boluje od tumora na bronhima. Tumor je već metastazirao iako do tada nije imao nikakve znakove bolesti. Doktori su mi rekli da mu je ostalo još samo tri mjeseca života”, kazala je Jozefina.
Jozefinin Zdravko nije uspio doživjeti ni svoju prvu mirovinu, a ona je ostala sama s maloljetnom kćeri.
“Cijeli svijet mi se okrenuo naglavačke. U trenutku kad sam saznala da je suprug obolio svemu je došao kraj”, rekla je Jozefina.
Iste je godine došao kraj i njihovom OPG-u.
“Znala sam da više ništa neće biti isto. Nismo imali mogućnosti za ništa. Ono malo što sam mogla proizvoditi, to je bilo tek toliko… Mala pomoć, jedna mala kap u moru”, kazala je Jozefina.
Nije se još ni oporavila od šoka, kada su joj na kućnu adresu počele stizati uplatnice.
“2016. kada je suprug umro, došlo je to dugovanje gdje je pisalo da moram podmiriti njegov drugi stup mirovinskog osiguranja. Iznos je bio preko četrdeset tisuća kuna”, rekla je Jozefina.
Tako je i 16-godišnja Marinela iza očeve smrti naslijedila polovicu imovine, ali i polovicu poreznog duga.
“Ne znam na koji način bi ja mogla podmiriti to dugovanje. Jer ja još nisam ni punoljetna, a i školujem se, ne mogu raditi. Ne znam na koji način bi majka i ja to mogle vratiti”, kazala je Marinela Pavlak, Jozefinina kći.
“Nas dvije živimo od obiteljske mirovine koja iznosi dvije tisuće kuna. To je jako malo za nas. Kada platim sve režije, za život nam jako malo ostane”, rekla je Jozefina.
Nemoćne, majka i kći, našle su se pred zidom.
“Bila sam u poreznoj upravi u Virovitici, bila sam u mirovinskom. Nitko mi ništa nije znao reći. Pitala sam zbog čega ja to moram platiti. Ako ja to platim, ako posudim novce da to podmirim, da li će se meni to vratiti. Oni su mi rekli da nažalost ne”, ispričala je Jozefina.
Iz REGOS-a, središnjeg registra osiguranika kažu da sve što je uplaćeno u drugi stup ulazi u prvi za isplatu obiteljske mirovine koju dobivaju Jozefina i Marinela.
“Vlasnik obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva plaća obvezne doprinose, pa tako i doprinos za drugi stup mirovinskog osiguranja, temeljem rješenja Porezne uprave. Pokojni gospodin Zdravko Pavleka je 2002. godine, kada je uspostavljen II. stup mirovinskog osiguranja, bio mlađi od 40 godina i obvezno je osiguran u I. i II. stupu mirovinskog osigiranja.”
Zdravko je bio branitelj, nagrađen je i spomenicom Domovinskog rata. U ministarstvu hrvatskih branitelja kažu da su za Pavlakove učinili sve što su mogli, platili su pogreb pokojnog Zdravka, dodijelili jednokratnu pomoć od 1.500 i 4.000 kuna iz Zaklade hrvatskih branitelja te redovito obilaze obitelj. Također su Marineli omogućili stipendiju.
“Godišnje dobijem oko dvije tisuće kuna stipendije. S tim da treba riješiti svu papirologiju. U školi i kod branitelja. Ne znam baš o tome, to većinom moja mama sve riješava”, rekla je Marinela.
Ali, o njihovoj sudbini odlučuje ministar drugog resora, ministarstva financija. Iz kojeg su nam odgovorili da prihvaćanjem nasljedstva, nasljednici moraju podmiriti dug ostavitelja do visine vrijednosti naslijeđene imovine, te da zbog porezne tajne ne mogu komentirati pojedinačni slučaj.
Očajna se Jozefina zato obratila čak i predsjednici Republike.
“Došla sam na ideju da napišem pismo predsjednici. U pismu sam napisala da smo u jako teškoj situaciji, I da me pokuša razumjeti ko žena ženu. Povratno su mi se javili u dosta kratkom roku. Rekli su da su naš slučaj proslijedili ministru financija”, ispričala je Jozefina.
I doista, uskoro je stigao poziv iz Porezne uprave.
“Otpisali, sad ne znam točno, ali oko dvadeset tisuća kuna. Uglavnom, polovicu duga”, rekla je Jozefina.
Polovica od 24 tisuće kuna, nedostižnih za maloljetnu Marinelu. Jer, ovršni zakon ne štedi ni djecu dužnika – pa ni njihovo nasljedstvo. Kako je moguće da maloljetnici budu u dužničkom ropstvu pitali smo pravobraniteljicu za djecu.
“Ured pravobraniteljice za djecu upoznat je sa sličnom problematikom na temelju obraćanja drugih stranaka… Smatramo da bi obiteljska mirovina koju ostvaruje dijete nakon smrti roditelja, trebala odredbama Ovršnog zakona u cijelosti biti izuzeta iz ovrhe…Stoga je pravobraniteljica za djecu uputila inicijativu za dopunu Ovršnog zakona u tom smislu.”
No, za to će biti potrebno vrijeme, kojeg Jozefina i Marinela nemaju. Jer, dug je iz dana u dan sve veći. Već su se i uknjižili na dvije trećine Marineline djedovine, kuću u Virovitici, o kojoj sama brine njezina mama.
“Kuća propada, vlage je dosta. To propada, a ja ne znam kako to riješiti”, rekla je Jozefina.
Kuća “zjapi” prazna. Umjesto rješenja njihovih problema, samo im je uteg.
“U poreznoj upravi su mi rekli da prodam kuću u Virovitici, pošto živimo u Rogovcu. Pokušala sam prodati kuću za deset tisuća eura ali nitko nije zainteresiran za kupnju jer postoji zalog na kuću”, kazala je Jozefina.
To potvrđuje i Jozefinina prva susjeda.
“U Virovitici je jeko teško prodati kuću. U našoj ulici ima puno praznih kuća, jer stari ljudi umiru I kuće ostaju prazne. Mladi ljudi ih ne kupuju, ne ulažu, jer odlaze raditi van”, ispričala je Jasna, Jozefinina susjeda u Virovitici.
A Marinela i da hoće, nigdje ne može.
“Za svaki posao se treba potruditi da se zaradi koja kuna. Ponekad znam raditi sa susjedom. Od tih novaca si najčešćekupim odjeću, da ne moram tražiti od mame. Ako mi je nešto potrebno, draže mi je kada si sama mogu kupiti. Moja mama se također uvijek potrudi da mi ništa ne zafali. Uvijek joj pomaže, oko poljoprivrede, sve što mogu napravim… Nije mi teško, i nije me sram raditi”, kazala Marinela.
Umjesto da uživa u tinejdžerskom životu, iza škole navlači čizme i pomaže mami.
“Kada dođem iz škole, najedem se, i onda idem radit. Navečer, kada mi ostane vremena, onda idem učiti. Jedino kada imam neki važan test u školi, onda mami ne pomažem, onda ona sama bere”, rekla je Marinela.
Ona i mama same proizvedu četiri tone krastavaca. A zarade jedva dovoljno za ogrijev za zimu.
“Jednu kunu po kilogramu, a mali su pet kuna. Za nabrati kilogram malih krastavaca treba dosta vremena, nije to lagano. Prije smo znali svaki dan oko dvijesto krilograma nabrati”, ispričala je Jozefina.
Zemlju na kojoj je nekada cvao njihov OPG, Jozefina iznajmljuje svojim prijateljima.
“Zemlju radimo, pomažemo… Nakon slučaja koji je zadesio njihovu obitelj, mi smo preuzeli dio zemlje koju obrađujemo”, rekao je Željko Posavec, Jozefinin susjed.
Nakon trideset godina poznanstva, oni su najveća Jozefinina utjeha i pomoć.
“Najviše im pomažem u prijevozu pošto Jozefina nema vozačku dozvolu ni auto. Kada Marineli nešto treba odnosno kad ju treba odvesti kod liječnika ili u školu, onda ja uvijek uskočim i odvezem ju”, rekla je Ljiljana Posavec, Jozefinina susjeda.
Sve su, kaže Jozefina, zajednički stekli, a sada živi u strahu da će joj sve oduzeti.
“Ljuta sam i ogorčena, teško mi je… Mislim da bi naša država mogla malo drukčije pogledati na nas, koji živimo prvenstveno od poljoprivrede”, kazala je Jozefina.
A od polja će Jozefina Marineli i pokušati ostvariti želju.
“Želim studirati pravo ili farmaciju ako bude mogućnosti”, rekla je Marinela.
To bi joj sigurno omogućio tata, uz kojeg je sve bilo lakše.
“Kada sam bila mlađa, uvijek sam dobivala pusu za laku noć. I to mi jako fali. Sada se samo mogu sjetiti tih uspomena. I dosta je teško… Kada vidim da drugi pričaju o svojim roditeljima, kako im je lijepo sa tatom, ja se samo mogu prisjećati takvih stvari”, kazala je Marinela.
Suočena sa surovom realnošću, sjećanje na tatu je uvijek utješi. Samo joj je 16 godina. Još nije ni počela živjeti i zarađivati, a uskoro bi mogla biti dio statistike blokiranih u Hravtskoj.
Irena Pirjać