Nakon što je propala Dina Petrokemija u postrojenju su zaostale stotine tona opasnih i kancerogenih kemikalija. Problem je u rukama države, ali Vlade se mijenjaju, a sve ostaje isto. Stanovnicima se zato preostaje samo nadati da se do pronalaska novca za skupu sanaciju ništa loše neće dogoditi
Na svom vrhuncu Dina Petrokemija zapošljavala je 800 ljudi. Danas je još jedan spomenik propaloj hrvatskoj industriji. S bivšim direktorom proizvodnje Romeom Dešom u obilazak pogona krenuli smo automobilom. Jer od rampe na ulazu, do dokova na sjevernoj obali Krka – vodi cesta duga oko tri kilometra.
Deša nam je objasnio kako se ispred nas nalazi postrojenje za proizvodnju vinil klorid monomera koji je bio sirovina za PVC. No proizvodnja je bila preskupa, a problem je trebalo riješiti nikad izgrađeno postrojenje za proizvodnju PVC-a koje bi zaokružilo proizvodni lanac.
Da je ovo profunkcioniralo Dina bi, tvrdi Deša, bila zlatna koka. U Dinu je uloženo 65 milijuna eura što se pokazalo previše. 2009. došla je kriza. Dvije godine kasnije stala je proizvodnja. A to su osim 450 milijuna kuna vrijedne imovine, objašnjava nam nekadašnji Dinin rukovoditelj zaštite okoliša – stotine tona opasnih kemikalija.
“To su kemikalije koje su u kategoriji kancerogenosti, zapaljivosti. Recimo, kompletni klorirani ugljikovodici, to je VCM, to je dikloretan, triklor i kojekakve druge varijante, kojih ima par stotina tona u Dini, oni su praktički zarobljeni u svojim spremnicima”, tvrdi Jarolim Meixner, bivši rukovoditelj zaštite okoliša Dine Petrokemije.
Najopasnijeg, kancerogenog vinil klorid monomera ovdje je oko 200 tona. U spremnicima je i 300 tona etilen diklorida i još brojih drugih opasnih kemikalija u manjim količinama.
“Ako je stotinjak tona eksplozivnog plina u jednoj kapsuli koji ima karakteristike kao i propan butan, onda je to nešto izuzetno opasno, također kancerogene komponentne, kao etilen diklorid, par stotina tona u različitim spremnicima također je opasno, on je goriv, ali nije lako zapaljiv, ali je kancerogen”, objašnjava Meixner.
“VCM, to je visoko zapaljiva, eksplozivna, dakle, bože moj, otom potom da li bi došlo do eksplozije, ali to bi došlo do gorenja, a takvo gorenje stvara opasne plinove – plinove izgaranja. Tu je najveći problem, to bi se možda moglo i lokalizirati. Međutim plinovi koji se stvaraju sa takvim nepotpunim sagorijevanjem, jer nema dovoljno zraka, to su klorirani ugljikovodici. Čak je dio tih plinova fosgen plin koji je poznat kao bojni otrov – se stvara sa nekontroliranim izgaranjem VCM-a, da nažalost to je sve sad moguće”, tvrdi Deša.
Zbog sigurnosti zamolili su nas da ne prikazujemo baš spremnike s najopasnijim kemikalijama. No, kao i sve ostalo u pogonu i njih je nagrizao zub vremena. “Svi ti materijali, oprema zahtjeva adekvatno održavanje, postoje procedure i slično. Ovaj konkretno ventil bi morao doživjeti promjenu ovih brtvi između cjevovoda, ali jednostavno to ne možete fizički niti pomaknuti jer je zahrđalo”, tvrdi Meixner.
Na ovom je mjestu u pogonu polietilena procurilo ulje. “Vrlo vjerojatno je došlo do propuštanja na brtvi. Tako bi moglo i na bilo čemu drugom i na opasnim kemikalijama”, tvrdi Deša. Hrđave cijevi i spremnike koji u zaraslom pogonu bez održavanja već šestu godinu čuvaju stotine tona opasnih kemikalija – nadziru tek dvojica zaštitara.
“2011. da ste me pitali ja bih stavio svoj potpis, ime i prezime, sve što imam na to da je ovo sigurno i da nema nikakvih problema, sad više to ne mogu reći”, tvrdi Deša. Ako onečišćivać ne provede sanaciju, zakon kaže – provodi ju država. A Dina se s tim zahtjevom obratila još 2013., pokazuje nam načelnica općine Omišalj u kojoj se nalazi postrojenje.
“Još jednom je Dina to tražila 2015. obzirom da ministarstvo nije reagiralo. Evo danas je 2017,. polovica 2017., 4,5 godine je prošlo od tada. Ja mogu s aspekta stanovnika općine Omišalj reći da je to jedna potpuna nebriga, nebriga države za ovaj kraj, nebriga države za turizam ovog kraja, nebriga države za oko 18 tisuća stanovnika otoka Krka. Nemam drugog načina to objasniti obzirom da moram upozoriti na činjenicu da sav trošak sanacije opasnog otpada država bi naravno dobila povratno čim bi se prodala imovina Dina Petrokemije i to u prvom redu”, smatra Mirela Ahmetović, načelnica Općine Omišalj.
Da je potrebno zbrinuti opasni otpad – državu je 2015. upozorilo i županijsko državno odvjetništvo u Rijeci. “Ono što je važno reći da je to cijelo područje vrlo važno, to je od strateškog značenja za RH. Ovdje će vjerojatno biti LNG terminal, koji je u neposrednoj blizini i praktički to cijelo područje je rezervirano za industrijske, gospodarske djelatnosti”, rekao je Slaven Dobrović, bivši ministar zaštite okoliša.
Slaven Dobrović koji je donedavno bio na čelu ministartva zaštite okoliša koje je bilo zaduženo za rješenje – tvrdi problem nije jednostavan. “Mi smo poduzeli određene korake i nekoliko vrsta kemikalija evakuirali, dakle plinski klor i druge i to je bio put s kojim smo nastojali riješiti sve, vinil klorid monomer je još na poziciji u postrojenju, procesna kemikalija za proizvodnju PVC-a. Njega nismo uspjeli plasirati bilo je pregovora s više potencijalnih preuzimatelja, ali nismo uspjeli”, rekao je Dobrović.
Lokalnim vlastima u travnju je obećao proglašenje lokacije Dine crnom točkom i sanaciju novcem Europske unije. Odluka je trebala biti donesena najkasnije do 1. listopada, no Dobrović je ubrzo smijenjen, a općina Omišalj odgovor od novog ministra još nije dobila. U ministarstvu nitko nije želio ni pred kamere, a u priopćenju koje su nam poslali, datumi se, iako smo ih pitali – više ne spominju.
“Ministarstvo će u narednom razdoblju rješavati probleme preostalih uskladištenih kemikalija, prije svega vinil-klorid monomera (VCM), što uključuje ispitivanje sigurnosti spremnika i količina kemikalija. Ministarstvo će o svim daljnjim koracima pravovremeno obavijestiti javnost”, stoji u priopćenju Ministarstva zaštite okoliša i energetike.
U međuvremenu, javnost, barem ona s otoka Krka više nema strpljenja. Zbog Dine više su puta sazivane sjednice Stožera zaštite i spašavanje primorsko – goranske županije. Više se puta od države tražilo da riješi problem.
“Ovo je sramota države, ostalo je napušteno postrojenje koje nije ničije i doslovno po našem zakonu, opasne tvari, a kojih u cijevima očito ima, treba zbrinuti ministarstvo zaštite okoliša i o trošku RH, ja im se već čudim, ne znam što oni rade”, rekao je Zlatko Komadina, primorsko – goranski župan.
Dok je Dina radila, analizirao se zrak, otpadna i pitka voda, more, radio se takozvani biološki monitoring radnika i mještana. Danas, na račun županije – Zavod za javno zdravstvo testira još samo zrak.
“Mi kontroliramo zrak i ideja je ako bi došlo do nekakvog curenja koje se ne bi detektiralo da bi mi na toj stanici detektirali takvo onečišćenje i pravovremeno alarmirali službe koje su nadležne za te stvari”, tvrdi Goran Crvelin iz Nastavnog zavoda za javno zdravstvo Primorsko – goranske županije .
Kontinuirana mjerenja pokazala su da nema onečišćenja zraka. Zasad. No način na koji se tretira potencijalna opasnost, za drugog čovjeka zavoda – nije normalan niti prihvatljiv.
“Sve kemikalije su opasne, ovdje nema niti jedne kemikalije u pogonu koja nije opasna. One su u ovom trenu bez nadzora, unatoč tome što postoji služba koja kontrolira ulaz unutra, unatoč tome što postoji veliki volontarizam bivših djelatnika i mještana Dine te kemikalije su ovdje u pogonu bez nadzora”, tvrdi Željko Linšak iz Nastavnog zavoda za javno zdravstvo Primorsko – goranske županije.
Imovina Dine još čeka prodaju, a nakon što je lani izbrisana iz sudskog registra, ministarstvo zaštite okoliša angažiralo je zaštitarsku službu. Oni koji su prije vodili postrojenje tvrde – sada ga paze ljudi bez znanja o kemikalijama.
“Ovako u ovim spremnicima one će kad-tad izać. Ako se nonšalantno ponašamo prema njima, onda će oni jednog dana naći uvjete da pobjegnu. Nebriga države, mi smo u stanju brinuti o tuđem bojnom otrovu, kad je bila priča o Siriji i njihove kante koje su putovale u Mediteranu završile na američkom brodu na sanaciji, a ova naša varijanta potencijalnih opasnosti, latentnih, o njima nitko ne vodi brigu”, tvrdi Meixner.
“Bilo je govora i na zadnjem sastanku kad je bilo ministarstvo, predstavnici ministarstva zaštite okoliša i gospodin Čikotić je bio ovdje, da će se odmah pristupiti šišanju trave. Ništa od toga, ništa se ne događa. Nema ovdje opasnosti da će se nešto procesno dogoditi, međutim opasnost je najveća da nešto izvana dođe, da grom opali i zapali ovu suhu travu, da dođe do požara, tko će ovdje javiti kada nema ni dežurstva, ni sustava vatrogastva. Ono što je nužno pošišat travu i uvest ovdje dežurstvo”, smatra Deša.
Sve dok se napokon ne dovrši sanacija opasnih kemikalija. Procjenjuje se – stajala bi više milijuna eura i trajala nekoliko mjeseci. No – za ono što se trebalo napraviti još 2013. – jasan plan ne postoji ni četiri godine poslije,a ekološka tempirana bomba na Kvarneru otkucava.
Josip Antolić