Vlasnik druge najveće kompanije u Hrvatskoj: ‘Dali smo ljudima da odlučuju i ne petljamo se u upravljanje’

Ako dosad niste čuli za M Plus grupu ne treba vas čuditi, taj golemi prihod uglavnom ostvaruju na inozemnim tržištima na više od 35 lokacija od Amerike do Turske, od Grčke do Njemačke. Ne rade ni s državom ni s državnim poduzećima, a tko ne radi s državom u hrvatskom gospodarskom mikro-kozmosu kao da i ne postoji.

Ali postoji i to u razmjerima u kojima ne postoje ni naši državni mastodonti, a jednako tako postoji i njezin većinski vlasnik. To je barem jednako tako zanimljivo, mnogima možda i začuđujuće, radi se o profesoru s Medicinskog fakulteta u Zagrebu, Stjepanu Oreškoviću. Nije nepoznat medijima, ali uglavnom na temu javnog zdravstva i borbe protiv pandemije.

Ovo je iznenađenje i za mnoge koji vas poznaju, znamo da se bavite s nekim uspješnim biznisom, ali da je baš ovako uspješan i da ste dogurali do druge najveće hrvatske tvrtke to će vjerojatno iznenaditi i dobar dio poslovnog svijeta?

Ne vjerujem da je baš u poslovnom svijetu totalno iznenađenju iako pretpostavljam da za mnoge u poslovnom i je i za mnoge moje prijatelje iz raznih sfera života. Mnogi nemaju pojma da sam ja ovdje zajedno sa svojom suprugom većinski vlasnik.

Vi se do sada niste s tim hvalili, zašto? Voljeli ste biti ispod radara?

To su stvari koje ne treba brkati. Radite jedan posao ili drugi posao, osim tamo gdje se funkcionalno ne susreću.

Vi ste prije pet godina imali 500 zaposlenih sada više od 10.000. Kako ste postigli takav rast, to je rast od 5000 posto?

Mi smo prije šest godina imali 200, znači 200 milijuna prihoda, znači narasli smo 50 puta i po broju zaposlenih i po prihodima. Rasli smo prema mojem mišljenju onako kako treba rasti, po mojem mišljenju. To znači kombinacijom organskog rasta i akvizicije. U akvizicijama imamo jedan od najboljih timova uopće, što pokazuje i ova današnja njemačka akvizicija. Tim koji je sposoban obaviti 15 akvizicija na nekoliko međunarodnih tržišta u tri godine, a onda kad preuzmete jednu veću kompaniju onda se pokazuje izazov kako ćete je integrirati u postojeći sustav. Dakle, morate i organski rasti, organski rast je dokaz da je to postao dio nikog prirodnog tijela.

Kako integrirate te kompanije? Čime se zapravo bavite?

Hajdemo krenuti od jedne konkretne situacije. Vi radite za jednu hrvatsku kompaniju u njemačkom vlasništvu. Koja je najveća vrijednost koju vi raditi? Najveća vrijednost je vaših 333 tisuće sljedbenika na Facebooku. Vaša najveća vrijednost su vaši gledatelji, vaši klijenti. Trebate godine milijune, sati da dođete do toga. Najskuplja stvar je izgubiti te gledatelje. Pitanje je kome ćete dati povjerenje da upravlja tim odnosom. Mi smo specijalizirani upravo za taj aspekt. Mi smo svjetski dobri u tome.

Sve kompanije danas u svijetu sve više outsourceanju na svom core biznisu, a daju to kompanijama poput M Plusa. Što mi radimo? Prva stvar je komunikacija. Vaš klijent, klijent neke velike banke, neke velike tehnološke kompanije. Mogu vam reći neka imena poput Samsunga, eBay-a, radimo čak i za State Department američki. Imamo preko 200 ozbiljnih klijenata u svijetu.

Oni su se odlučili da nama povjere ono što im je najosjetljivije. sada ti klijenti komuniciraju s nama, kao s kompanijom, glasom, emailom, kroz Facebook, svim mogućim kanalima. Održavamo tu komunikaciju i zadovoljavamo sve njihove potreba. To je sada jedna razina posla koju mi radimo. Tu se sad kreira milijarda podataka.

Nastupa druga razina gdje imamo machine learning i umjetnu inteligenciju. Mi analiziramo sve te podatke i sada na toj razini dolazi taj dio gdje mi imamo vlastitu produkciju robota. Imamo tri robota. Imamo tri vrste procesa. Jedan je da roboti integriraju sve ove kanale komunikacije koje sam opisao.

Sve je to automatizirano i robotizirano. Imamo tri istraživačka centra koji sad rade na tome da integriraju sve te funkcije na jednu platformu.

Akvizicija u Njemačkoj neobična je i obično Nijemci kupuju nas. Rijetko se dogodili ili se nikad nije dogodilo da tvrtka sa zagrebačke Zavrtnice kupi njemačku tvrtku za 40 milijuna eura. Kako su vas tamo primili?

Da biste preuzeli kompaniju u drugoj zemlji morate zadovoljiti jako puno kriterija, počevši od soft kriterija kao što su kulturna prihvatljivost i sposobnost da budete primljeni – ne radi se samo o tome da negdje dođete i istresete pare s bankovnog računa – do toga da ste profesionalno prihvatljivi, da vide svoju budućnost  u vama i da misle da će nakon vašeg preuzimanja (njima op.a) biti bolje i više. A njemačko tržište? Da, mi smo prvi nakon dugo godina koji smo otišli u suprotnom smjeru. Jako puno Hrvata radi za Nijemce i mislim da je sjajno što smo otišli u suprotnom smjeru. Njemačko tržište je ogromno i tu se radi i o tržištima Austrije i Švicarske – to je 101 milijun ljudi koji govore Njemački. Tamo su mnoge velike kompanije za koje mi već radimo i zato smo se usudili. Recimo, radimo za DHL, te je sada 30 posto naših prihoda s njemačkog tržišta.

Uz vas, imamo još fenomenalnih primjera – Infobip, Rimac… stvara li se novo gospodarstvo jer se radi o tvrtkama koje su uglavnom tehnološke orijentacije.  Je li to zasluga države ili je to stjecaj okolnosti? 

Jedina država s kojom radimo je State Department. Zajednička karakteristika svih tih kompanija, Nanobita, InfoBipa, Rimca, je ta da su svi uspjeli na svjetskom tržištu i da su sve to tehnološke kompanije.

No sve one postale su lovina… I Rimca je kupio Volkswagen… ali vi ste postali lovac. Hoćete li ostati idućih pet godina ili je ideja da se jako jako dobro prodate?

Imali smo puno interesa i neki nam se vraćaju tri-četiri puta i svaki put su nas našli u puno boljem stanju nego kad su nas ostavili. Mislimo da smo sad dobili visoku razinu organiziranosti, dobili smo ozbiljne međunarodne nagrade. Hoćemo rasti, mislim da smo tek krenuli, imamo sjajan upravljački tim – Darko Horvat, Luka Orešković, Tomislav Glavaš. Prosjek našeg menadžmenta je skoro isti kao prosjek naših zaposlenika – 31-32 godine. I ti ljudi imaju potpunu autonomiju upravljanja, ne petljamo se.

Je li prosjek godina razlog zašto niste ni predsjednik uprave, ni predsjednik nadzornog odbora? Obično su veliki poduzetnici, poput Vlahovića ili Tedeschija, ili u upravi ili u nadzornom odboru. Vi se možda bojite da ne bi ljudima pokvarili prosjek godina?

Sigurno da bih bio lošiji prosjek, ali ja polazim od načina upravljanja da svih 10.600 zaposlenika zna nešto bolje od mene. A ljude, koje sam spomenuo, znaju puno bolje od mene. Delegiranje autonomija, dati ljudima da odlučuju, da se nose s time, da im bude ‘koža u igri’, pokazala se kao ispravna stvar. I mislim da je budućnost u tome, pišu RTL Vijesti.