Ekipa Potrage, snimatelj Mislav Jujnović i reporter Dario Todorović. su s veselom ekipom umirovljenika proveli cijeli dan na izletu
Danima odvajaju od bijedne mirovine da uštede za taj jedan jedini dan. Bude se u ranu zoru, pakiraju termosice s kavom, kupaće kostime i odlaze na stanicu. Taj dan ne postoje ni išijas ni reuma, ni siromaštvo, ama baš nikakvi problemi. Taj dan oni su najsretniji ljudi na svijetu.
Uvjerila se u to i naša ekipa, snimatelj Mislav Jujnović i reporter Dario Todorović koji su s veselom ekipom umirovljenika proveli cijeli dan na izletu. Izletu koji bi nekima uskoro mogao postati preskup.
Jer nakon što su to već učinila neka druga turistička mjesta, i Malinska je povećala cijenu parkiranja za autobuse s 300 na čak 1000 kuna. Umirovljenici tvrde diskrimiraju nas jer smo stari i siromašni. Načelnici i gradonačelnici odgovaraju – to nije istina.
Šest je sati ujutro i Zagreb još spava. No, za klince s Mirogoja, kako se u šali nazivaju, avantura odlaska na kupanje upravo počinje. More ih čeka, a na njega ne mogu suha grla i u tišini. Štefica, koja je 22 godine u mirovini, jedva je dočekala ponovni susret sa svojim prijateljima.
“Jako volim plivati, stvarno mi je more san”
“Volim ljude, volim se zabavljati, volim plesati i pjevati i to me drži na životu. A more mi je na prvom mjestu. Jako volim plivati, stvarno mi je more san”, kaže Štefica Orešković.
Kako umirovljenici danas žive, vjerojatno znate i sami. Kad bi netko gledao kako je Katica danas sretna, rekao bi da je najbogatija žena na svijetu.
“Imam jako malu penziju. Mogu reći, nije tajna, to je 1500 i nešto kuna penzije. To je jako mala penzija, ali ne žalim se. Bogu dragom, daj još malo zdravlja, pa ćemo još malo raditi nešto, pa ćemo dotirati i to je to”, kaže Katica Paolić.
Autoprijevoznik je umirovljenicima iz gradske četvrti Peščenica- Žitnjak za prijevoz do Novog Vinodolskog dao povoljnu cijenu, od samo 90 kuna po osobi, dvadesetak kuna manje od komercijalne cijene. Prikuplja se ne baš lako skupljen novac.
“Ako moji umirovljenici imaju mirovinu od tisuću do makimalno tri tisuće kuna, onda je tih 90 kuna za njih velik izdatak. Vjerujte da se oni danima doma nečega odriču kako bi si mogli priuštiti taj jedan dan na moru”, kaže Mirjana Novačić, predsjednica sindikata umirovljenika gradske četvrti Peščenica- Žitnjak.
S prvim prizorom mora atmosfera u autobusu postaje još veselija.
“Mirovine su nam nikakve”
“Oni samo slušaju kako su višak. Tri-četiri umirovljenika na jednog zaposlenog radnika. Mi se trudimo da njima dademo čim više sadržaja i da ih izvučemo iz te učmalosti i da im pokažemo da još puno mogu dati od sebe. A vjerujte da mogu. Stvarno mogu”, govori Mirjana.
“Mirovine su nam nikakve, ali nama to čak ni ne smeta jer se jako puno družimo i jako lijepo se slažemo u svemu. Ja sam i u Crvenom križu, gdje svake godine imamo volontiranje dva puta godišnje. Drago mi je da imam i u tom društvu i da mogu pomoći”, govori Štefica.
“Oni se neće žaliti danas na zdravstvene probleme. Oni se neće žaliti na male mirovine. Oni danas uživaju. Žive za taj jedan dan”, kaže Mirjana.
Malo prije devet sati autobus ulazi u Novi Vinodolski. Prema pravilima, autobusi putnike moraju ostaviti na autobusnom kolodvoru, otkud ima deset do petnaest minuta hodanja do plaže. To je mnogim umirovljenicima previše, pa se naša grupa snašla da ih se ostavi bliže, na ugibalištu kraj zgrade Crvenog križa. Privilegiju da se iskrcaju blizu plaže, pošteno su odradili.
“Zauzvrat moji ljudi volontiraju, tri puta godišnje stoje u Kauflandu i skupljaju hranu. S time da možete provjeriti da skupimo hrane kao cijela Hrvatska. Skupljamo hranu za potrebite, ne tražimo ništa za sebe, ništa badava osim da nam omoguće dolazak tog jednog dana na more”, govori Mirjana.
Najveseliji turisti koji stižu svakog četvrtka
Stiglo je vrijeme za kupanje, ono što su čekali od same zore. Novi Vinodolski već je dobro upoznao klince s Mirogoja jer oni su najveseliji turisti koji im stižu svakog četvrtka.
“Sad nam je prekrasno. Jer znate kaj? Ovo kako se mi zabavljamo, nemojte se srditi, ali mladi se ne znaju zabavljati ovako kako se mi zabavljamo. Nama je predivno. Ovo nam jako puno znači. Jedan dan, jedan dan. Divota. I to nam je dosta”, kaže Adela Špoljarec, 65 godina.
Reume, išijasi, bolni kukovi i ramena. Trenutačno takve boljke ne postoje.
“Mi smo jedna grupa izvanrednih ljudi. Mi se toliko veselimo. Puno puta se drugi ljudi s plaže skupe oko nas i onda nam se pridruže u veselju i padne pjesma. Danas nismo, al znamo doći s gitarom, pa padne pjesma. Krasno nam je i puno nam znači”, govori Adela.
No, i do njih je došlo to što o jednodnevnim kupačima misle mnogi lokalci. Oni nisu atraktivni turisti jer zakrče plaže, a troše vrlo malo jer svi nose sendviče. Najgori od svega je ipak – prometni kolaps koji donose autobusi. Ipak, graonačelnik Novog Vinodolskog objašnjava mi kako su jednodnevni kupači njegovom gradu poželjni turisti. Ali, problem je u tome što se prijevoznici ne drže pravila.
“Mi bi morali od strane prijevoznika dobivati najave od danas za sutra kako bi naša turistička zajednica znala o količini ljudi koja dolazi”, govori Velimir Piškulić, gradonačelnik Novog Vinodolskog.
Tvrdi, stiže im i po trideset autobusa koji putnike iskrcavaju na cesti, čime se usporava promet i ugrožava sigurnost.
“Morali bi i ograničiti broj dolazaka autobusa. Ne može jedan prijevoznik ako mu ide dovesti pedeset autobusa, njemu je bitno da proda, a nismo u nikakvoj kooordinaciji. Jer nije Novi Vinodolski jedini za jednodnevno kupanje. Tu je i cijeli ovaj potez crikveničko-vinodolske rivijere, te otok Krk. Uz jedno poštivanje ovoga sve što sam rekao, sve se to da izbalansirati”, nastavlja gradonačelnik Piškulić.
“Autobusni kaos nemoguće spriječiti”
U Crikvenicu, Jadranovo, Dramalj i Selce smije samo onaj autobus za koji je plaćena vinjeta od čak 40 tisuća kuna po sezoni. U Malinsku na Krku smiju autobusi koji umjesto dosadašnjih 300, plate čak tisuću kuna za ulazak.
“Znate i sami da je autobusni kaos nemoguće spriječiti kad vam dođe 15 ili 20 autobusa nenajavljeno i kad u jutarnjim i večernjim operacijama ljudi izmjenjuju, ulaze, izlaze tražeći svoj autobus, njih tisuću i pol”, kaže Robert Anton Kraljić, načelnik općine Malinska-Dubašnica.
Baš zbog toga su lokalne vlasti prošloga tjedna odlučile jako postrožiti pravila.
Ako se po autobusu plati tisuću kuna, prijevoznici putnike smiju iskrcati blizu plaža i vratiti se na ovaj parking. Potez koji je riješio prometni kolaps u Malinskoj razbjesnio je udruge umirovljenika.
“Jako sam ljuta na određene osobe koje donose te odluke i takva pravila jer vjerujem da oni nemaju roditelje ili djedove i bake koji su stari, a možda neće imati ni tu privilegiju da oni budu danas- sutra stari”, kaže Mirjana.
“Nikakve zabrane”
“Mi smo osupnuti prozivkama koje smo u zadnje vrijeme dobili. Ista je odredba na snazi već pet godina. U pitanju je samo povećanje cijene parkiranja autobusa koje dolaze s jednodnevnim turistima. Nikakve zabrane. Ne radi se o zabranama dolazaka ni pristupa moru, niti o diskriminaciji, niti o govoru mržnje. Tako da želim reći da se pompa digla najvjerojatnije na traženje autobusera koji gube ove linije jer se cijena povisuje. To je cijena karte povišenje 20-30 kuna”, kaže Kraljić.
A cijela ova rasprava zapravo pokazuje sav jad hrvatskih umirovljenika danas. Jer čak i malo poskupljenje cijene karte mnogima od njih znači razliku između toga mogu li si priuštiti jednodnevno kupanje ili će ostati doma. Vraćamo se u Novi Vinodolski, gdje je baš prošlo vrijeme ručka. Cijene su ovdje pristupačne. Točeno pivo 15 kuna- i to odmah uz more. Ćevapi po pedeset, pržene lignje isto tako.
“Moji umirovljenici, iako nemaju velike mirovine, ne nose sa sobom hranu. Imamo situaciju da je ovdje dosta jeftino. Imamo pekare, gdje se može nabaviti pizza, burek, peciva. Imamo Konzum gdje ima kuhana hrana kao i u Zagrebu. Popiju kavu ujutro, gemišt, pivo, sok, i pojedu sladoled. Mislim da nijedan stranac ne potroši u danu koliko moj umirovljenik. Jer on će pet dana sebi negdje ušparati, nešto će si odvojiti, da će taj jedan dan biti kao čovjek”, kaže Mirjana.
Kako se polazak u Zagreb bliži kraju, klinci s Mirogoja uživaju u zadnjim trenucima kupanja.
“Razgibavanje je u moru. Nevjerovatno kako mi se rame popravilo. Manje me boli. Jer se razgiba, to je kao fizikalna terapija. Divota”, govori Adela.
“Priključe nam se drugi autobusi i tu bude urnebes”
19 je sati i vrijeme je za pokret. Opet slijedi hodanje, no umirovljenici barem ne moraju hodati uzbrdo sve do autobusnog kolodvora. Ipak, došlo je do malog problema. Auti su zaparkirali prilaz Crvenom križu, pa autobus mora stati uz cestu. Vozači nisu sretni što ga moraju zaobilaziti. Čak ni na povratku u Zagreb, ekipa umorna nakon cjelodnevnih aktivnosti, i dalje ne pomišlja na spavanje.
“Mi smo uveli kao pola ure kulture. To sad kod povratka stojimo pola sata na Ravnoj Gori, gdje ćemo zapjevati. Priključe nam se drugi autobusi i tu bude urnebes”, kaže Mirjana.
Idućeg četvrtka dio njih, koji će si to moći priuštiti, vraća se u Novi Vinodolski. Sad sam i ja shvatio što umirovljenicima znači jedan naoko običan izlet na more.
“Mnogo njih kad se približavamo Zagrebu, pitaju kaj smo već u gradu? Svima prebrzo prođe vrijeme i kao da im je žao što je taj jednodneni izlet završio”, govori Mirjana.
Dario Todorović
Pogledajte VIDEO:
