Iako je slovenska vlada u četvrtak donijela odluku o pooštravanju restriktivnih mjera zbog velikog širenja covida-19 koja će na snagu stupiti tek početkom sljedećeg tjedna, čini se kako su građani Slovenije situaciju u svojoj zemlji shvatili krajnje ozbiljno
Kako bi se zaustavilo širenje virusa u Sloveniji, doći će do gašenja većine nenužnih aktivnosti, zatvaraju se restorani, hoteli i trgovački centri, dječji vrtići, đački i studentski domovi, ali uz neke izuzetke slične onima u vrijeme kad su se restrikcije uvele u proljetnom prvom valu epidemije, odlučila je slovenska Vlada.
Novinar portala Odkrito.si odlučio je s nama podijeliti svoje iskustvo jedne uistinu nesvakidašnje šetnje kroz Ljubljanu – i to u petak navečer. Posljednji radni dan u tjednu za većinu građana je (uz subotu) najživlji dan u tjednu, a posebice za mlade koji u kasnijim večernjim satima doslovce okupiraju gradove i najpoznatija mjesta za druženja i sastanke. No, ne i ove godine…
Novinar je svoju šetnju zabilježio fotografijama, videom ali i vlastitim zapažanjima koje prenosimo u cijelosti:
Petak je … Odlučio sam obići Ljubljanu. Opremljen samo telefonom i stabilizatorom. U džepu imam potvrdu da sam novinar i da mogu snimati što se događa i nakon takozvanog policijskog sata.
Trenutno je 21.25 uvečer… Početak moje šetnje od Trnova do centra prilično je zastrašujući … Nigdje nema nikoga. Čujem vlastite korake kako odjekuju … Nisam primijetio niti jedan policijski automobil na cijelom području Trnova, niti sam primijetio ijednog policajca. Sam sam. Nigdje nikoga. Gledam ovo prekrasno mjesto … I uplašen sam … Osjećam se kao da sam u filmu … Tiho je, tmurno, zastrašujuće, ali u isto vrijeme lijepo … Neopisivo lijepo. Ne mogu opisati taj osjećaj kad hodate po potpuno praznom gradu … Stanovnici Ljubljane se očigledno drže pravila i svi su do jednog – kod kuće…
Prolazim pored Kazališta… Divim se gradu, i malo se mrštim kad pogled prema Kongresnom trgu ovaj prestižni apartmanski kompleks u nastajanju … Mah, odmahujem rukom i idem dalje. Vidim prve policajce. Njih šest. I oni promatraju grad. Krenem prema njima i ljubazno im se obraćam. Kažem im da snimam i da sam novinar. Odgovaraju jednako ljubazno i smireno. Razumiju. Logično je da novinari dokumentiraju ovakvu situaciju u zemlji, Europi i na cijelom planetu. Logično, da … Kad im spomenem policijski sat, jedan od njih kaže, ‘to nije policijski sat’ … Ne ulazim u raspravu i idem dalje. Najljepše im zahvaljujem, a i oni me lijepo pozdravljaju.
Stižem na Kongresni trg, očekujem da ću vidjeti poznatu skupinu beskućnika koji redovito sjede pored parka i onaj ‘aparat za kavu’ u obližnjem baru. No, nigdje nikoga. Prazno. Fotografiram, snimam. Nigdje nikoga… Samo nekoliko policijskih automobila prođe svakih par minuta …
Hodam dalje. Tri mosta. Nitko. Samo policajci. Stoje i gledaju … mirni su. Čopova. Opet nitko, samo policajci. Tri. Očito su im kolege iz Kazališta rekli da sam novinar i samo su kimnuli glavom u znak pozdrava.
Idem u vijećnicu. Tamo zaista nema nikoga. Ni policajaca. Opalim dvije fotografije i odlučim se vratiti kući. U međuvremenu srećem nekoliko ljudi – dostavljači hrane na biciklu i komunalci koji su se počeli pripremati za čišćenje grada.
Napravio sam i video koji možete pogledati niže u članku … Sve je tako nestvarno, tako čudno da bih to mogao opisati jednostavnim riječima … Ali istodobno vidim da su svi svjesni zašto da su mjere tu s razlogom . Zapravo ih se svi pridržavaju. Nema nereda, nema nikoga na ulici … Nema više ni prosvjednika nakon toliko mjeseci. Čini se da su svi shvatili da ovo nije vrijeme za okupljanje … čak ni ako je svatko u svom domu.