“Javljam Vam se iz perspektive pacijenta koji se liječi u jednoj od hrvatskih bolnica”, započeo je svoje reagiranje čitatelj Riportala koji nam se javio e-mailom. “Cijela ova situacija je prešla sve granice i ne znam kamo ovo više vodi”, poručio je
Posljednjih 10 mjeseci svakodnevno smo izloženi velikom broju informacija o pandemiji koronavirusa. Jednu od najvećih zdravstvenih kriza za života mnogih generacija pratimo iz izvješća stožera, iz kontakata s obiteljskim liječnicima, iz kontakata s liječnicima-specijalistima kojima smo se primorani obratiti, suočavamo se s protuepidemijskim mjerama koje presudno utječu na naše živote…. no malo kada imamo priliku razgovarati ili čuti one koji su najdirektnije pogođeni zdravstvenom krizom koja nas okružuje – a pacijentima hrvatskih bolnica.
Upravo danas javio nam se jedan stalni korisnik zdravstvenih usluga jedne hrvatske bolnice koji je poželio s nama i javnošću podijeltii svoje viđenje korona-krize i svega onoga što je koronavirus donio pacijentima hrvatskih bolnica.
Pismo našeg čitatelja prenosimo u cijelosti:
“Već 3 i pol godine liječim se od kronične bubrežne bolesti i potrebna mi je dijaliza.
Zadnjih godinu i pol dana liječim se u bolnici tri puta tjedno na odjelu hemodijalize. Hemodijaliza je postupak kojim se krv odstranjuje iz tijela i pročišćava kroz aparat izvan tijela, nazvan dijalizatorom. Postupak traje od 3 do 4 sata, ovisno o stanju pacijenta.
Želio sam Vas bar malo pobliže upoznati sa postupkom da shvatite kompleksnost istog.
Dijaliza umara psihički, a posebno fizički kod starijih osoba. Ja sam još mlada osoba, sa tek navršenih 30 godina pa ja to malo bolje podnosim na dnevnoj bazi.
Od kada je počela ova situacija sa koronom dobili smo obavijest da moramo nositi maske tokom cijele hemodijalize, iako kao kronični bolesnici na već loš imunološki sustav sa maskom na licu radimo sebi kontraefekt i trujemo ionako zatrovan organizam.
U početcima Korone, kada se o toj bolesti nije ništa znalo, osjećao sam se uplašen kao i svatko drugi, jer to je bilo nešto novo i nepoznato. Dodatno izvještavanje medija na dnevnoj bazi samo je pojačavalo taj strah.
Odlazak na hemodijalizu svaka 2 dana mi je bio i jedini odlazak izvan kuće. Prije svake dijalize po dolasku u krug bolnice mjeri se temperatura meni i ocu jer on me dovozi i odvozi. Također prije ulaska na sam Odjel hemodijalize čeka nas jedna od sestara koja je obučena u kompletnu zaštitnu odjeću i također nam mjeri temperaturu te nas ispituje imamo li kakve simptome i jesmo li se gdje kretali i imali kontakt sa nekim te nam šprica ruke sa dezinfekcijskim sredstvom.
Svakodnevno izvještavanje i medijski prostor posvećen toj bolesti već mi je počeo malo psihički smetati. Svaku osobu počeo sam smatrati prijetnjom jer mi smo jedni od najugroženijih pacijenata, praktički bez imuniteta. Pranje ruku i dezinfekcija istih postalo je neko vrsta opsesije. Čak sam svoju pidžamu i papuče prao nakon svakog tretmana dijalize. Došlo je do toga da sam i vlastite roditelje doživljavao kao neprijatelje braneći im da često idu u kupovinu i da ograniče izlaske. Strah je čovjekov najveći neprijatelj!
Želio sam Vam ovako detaljno prikazati problematiku koja je vjerujem prisutna i kod ostalih pacijenata sa nekim drugim dijagnozama jer postoji čitav niz sličnih tretmana koji zahtjevaju redoviti posjet bolnici.
Kako je vrijeme prolazilo počeo sam malo kritički razmišljati, reklo bi se da sam počeo upotrebljavati zdrav razum jer su nas već i naučili živjeti sa tim. Ugasio sam tv i nisam uopće pratio pressice stožera, novine i portale te sam se osjećao bolje.
Krajem lipnja član obitelji se vratio na posao nakon što nije radi bojazni za mene radio par mjeseci. Neke osobe su na poslu bile pozitivne na Korona virus te je član obitelji na preporuku epidemiologa završio u samoizolaciji.
Ja sam iduća 2 tjedna dijalizu obavljao redovno na odjelu hemodijalize u izolaciji sa sestrom zaduženom za mene taj dan u smjeni. Sestra je tijekom 4 sata svaka 2 dana bila obučena u zaštitno odijelo u prostoriji bez klime na plus 30 stupnjeva. Moram napomenuti da klima nije radila cijelo ljeto.
Opet sam počeo osjećati psihičke posljedice svih događanja koja su dovodila do toga da sam imao problema sa disanjem jer to je toliko psihički utjecalo na mene. Disanje bi se unormalilo tek idući dan. Ljudska psiha je zafrkana stvar.
Problemi u bolnicama nisu od jučer i ovo što se događa u bolnici Dubrava događa se u bilo kojoj bolnici u Hrvatskoj samo o tome se ne piše jer to očito vidimo mi kojima je bolnica drugi dom.
Na našem odjelu imaju 4 sale. U najvećoj sali ima 8 kreveta i tu rade DVIJE sestre na 8 pacijenata. Ostale 3 sale su po 4 kreveta sa JEDNOM sestrom.
Po protokolu u sali sa 4 kreveta trebaju biti DVIJE sestre, a u najvećoj bar tri puta više.
Jedna sestra ne može reagirati oko 2 pacijenta istodobno jer kod tretmana hemodijalize stanje pacijenta se može promijeniti u djeliću sekunde. Od padanja tlaka pa do grčeva i mnogih drugih komplikacija. Kako će onda reagirati oko 4 pacijenta!?
Nadam se da se još negdje neće dogoditi slučaj kao iz čakovečke bolnice gdje je uslijed hemodijalize i nečije pogreške preminuo čovjek, jer osoblja kronično fali i otprije, a ne kako se sad želi prikazati da je za sve kriva situacija s Koronom. To je laž!!!
Cilj mog javljanja je da se se čuje i druga strana cijele ove priče.
Strana osobe koja svako 2 dana provodi u bolnici i ovako već opterećena sa svojim problemima.
Nameće nam se jednoumlje i nema rasprave oko ničega. Nema argumentirane rasprave i kritičkog razmišljanja. Svatko tko ima drugačije stajalište dobiva etiku teoretičara zavjere. Sestre su uplašene i to nije zdrava atmosfera za rad. Događat će se brojne pogreške zbog ovakve vrste represije.
Od ovog tjedna su se na odjelu postrožile mjere. Sve sestre i osoblje rade sa specijalnim zastitnim maskama i vizirima. Mi pacijenti ne smijemo skinuti masku ni da bi popili svoju standardnu terapiju – koju inače pijemo u toku dijalize – te od sada tu terapiju moramo nositi doma.
Ukinut nam je doručak te na kraju hemodijalize možemo uzeti sendvič koji možemo ponijeti doma. Mi smo praktički bez ikakvog obroka u tih 4 sata tretmana, a neki čak i više jer velika većina pacijenata nisu iz grada gdje obavljaju dijalizu – tako da zna proći i do 5-6 sati dok nešto ne pojedu. To su sve većinom stariji i slabo pokretni ljudu.
Moram napomenuti kako dijaliza iscrpljuje i u toku iste je potreban bar koliko toliko zasitan obrok.
Hodnikom više nema smijeha, samo se osjeća strah i veliki uteg kod svih nas.
Cijela ova situacija je prešla sve granice i ne znam kamo ovo više vodi.
Ako je ikako moguće, želim da se upita Stožer kako se to i na koji način štite najugroženije osobe jer ovo sigurno nije taj način.
Ovo je način na koji se osobe sustavno povlače u sebe, postaju nedruštvene, odbačene i bezvoljne. Ovo je način na koji ćemo svi imati trajne psihičke posljedice, koje su na nekima već vidljive.
Imam zdrav razum pa shvaćam da se moram čuvati i obične gripe.
Neka se ljudima omogući normalan život i neka se da i drugim stručnim ljudima da kažu što imaju reći na temu Korona virusa, štetnosti maski i dezinfekcijskih sredstava (posebno za kronične bolesnike) te najbitnije otuđenosti među ljudima.
Cilj mi je da ljudi sa sličnim iskustvima iznesu svoju prič, a ne da cijeli medijski prostor zauzima jedna i jedina stvar.
Nadam se da nas čeka bolje sutra, te vam šaljem lijepe želje.”, zaključio je svoj e-mail čitatelj Riportala.
