Volonter iskreno: ‘Mali ljudi su spasili situaciju prvih dana u Petrinji, ali sada samo smetamo’

Velikim problemom smatra činjenicu da se širi mnogo dezinformacija upravo o tome kome je pomoć najpotrebnija

Dino Tremens iz Zagreba oglasio se na svom Facebooku gdje je odlučio ispričati svoje iskustvo o pomoći onima koji su nastradali u potresu u Petrinji, Sisku i okolici, a za koje je čuo da do njih pomoć nije stigla.

Velikim problemom smatra činjenicu da se širi mnogo dezinformacija upravo o tome kome je pomoć najpotrebnija te da nije više potrebno dostavljati ni hranu ni robu. Naglašava da situaciju treba prepustiti nadležnim institucijama i Crvenom križu kako bi mogle obaviti svoj posao.

Njegov status prenosimo u cijelosti:

”Dakle, da rezimiramo…
Danas sam otišao s Marinela Monte Christo na točno određene adrese ljudima koji, kao, nisu dobili pomoć.

Sposobna Marinela je u pol sata nazvala par svojih kontakata, da ne idemo praznim kombijem, već da napunimo i pomognemo maksimalno.
Marina Svoboda je odmah uletjela na info i kupila potpuni asortiman namirnica koje su javili da trebaju za obitelj koju “nitko još nije posjetio”, gdje su navodno 4 odrasle osobe u kući i malo dijete.

Mlin Pukanić su donirali paletu brašna u vrećama po 25 kg.
Sklonište za životinje Velika Gorica i Sigurna Kućica su donirali hrpu pseće i mačje hrane, baš ono, fina donacija.
Došli smo u Sisak, donirali skloništu u Sisku hranu za životinje! Najdraži dio dana.
Otišli smo još po dodatne namirnice prema popisu za dom za starije. Pokupili u Crvenom križu. Crveni križ u Petrinji – krcat!

Došli u starački – ne treba im ipak ništa. Dezinformacija da im treba, premda je tako javila kćer zaposlenice. Još su se žalili što su dobili riblji paprikaš kao topli obrok, kaže žena da je došla u stožer žaliti se i svađati jer koji luđak šalje riblji paprikaš starim ljudima. Ima kosti…
Do tad smo dobili još par adresa potrebitih. Odnijeli hranu, deke, tenisice i robu ocu s dvoje djece.

Tražili nekog lika koji navodno spava u autu s djetetom… Nema ga. Ne javlja se na mob. Poslije ga je isključio. Vjerojatno lažna informacija.
Stali putem nekoliko puta vidjevši starije ljude koji izgledaju kao da nemaju. Ostavio im svima po vreću brašna i barem par vrećica hrane i nekoliko toplih deka, podijelio im jakne.

Na kraju pošli na adresu zbog koje smo uopće i krenuli danas – selo Tremušnjak. To daleko, daleko, iza devet sela… Navodno ih nitko nije posjetio. Sat vremena tražili, vozili se po blatu, gubili se u magli, došao do drugih sela gdje je glupa navigacija očekivala da idem preko poljskog puta, ali ja ipak znam da bi kombi za minutu završio u takvom blatu da je pitanje bi li traktor uopće pomogao.

Gospođa kod koje smo se okretali u dvorištu ima krcatu kuću stvari. Vani stoji valjda 500 zapakiranih boca raznih pića, cijela garaža prepuna vreća s garderobom. Moli nas da ponesemo nešto. Da uzmemo barem paket mineralnih. Ne zna gdje bi sa stvarima i kaže da je tako svima. Kaže “ljudi moji, pa mi jedemo bolje nego vi u Zagrebu, imamo svega toliko da će se bacati, uzmite nešto”. Mi skoro ništa nismo jeli cijeli dan, pada liša, hladno je, magla je, uzeo sam paket mineralne. Žena kaže “djeco, ne budite ludi ići u to selo, pa oni moraju prošetati samo 2 kilometra i uzeti što god žele”.

Marinela je postala živčana. Počela je pucati po šavovima već. Tko javlja te dezinformacije da nekome nešto treba i da nije dobio?
Ajde, kad sam već toliko izdržao, isporučit ćemo i zadnje. Obećao sam! I točno na kraju sela, zadnje kuće, a kad ono Crveni križ tamo. Dečki posjećuju svaku kuću, pišu kome što treba.

Zovem ove ljude već peti put jer im adrese nema, samo je jedna ulica, to je selo, a magla je, ne mogu naći kuću.
Kaže žena “ajde, doći će on autom po vas”.
Čekaj, molim?!?
Autom?
Koja piz…?!? Koji sam ja idiot.

Dođe čovjek svojim opelom po nas. Udaljeni smo otprilike koliko im je udaljeno i krcato skladište u Jabukovcu, gdje su mogli uzeti što žele. A mi se vozimo iz Zagreba cijeli dan, po nekakvim blatnim brdima…
Ok, ajde, dijete, bit će sve ok, djeca su draga. Dođemo u dvorište. Nema djeteta. Samo njih dvoje su doma. S autom i životinjama. Potres ih nije jako zahvatio jer nema oštećenja. Nema struje, ali imaju agregat.

Pitam gospona zašto nije sam uzeo stvari koje je htio u skladištu par kilometara dalje? Kaže da prije dva dana tamo nije bilo brašna.
Znači zbog vreće brašna sam sve to radio?
Ok, ostavio sam im i stvari za djecu, neka imaju… Ostavio sam sve. Marinela je malo pukla i rekla što joj je na duši. Malo glasnije.

Ja sam čkomio i samo si mislio kako ovo više nema smisla. Fakat nema smisla.
Treba ostaviti lokalnim institucijama da rade svoj posao. Pa skladišta su im krcata. Samo trebaju razvesti sve to gdje treba. A nije ništa hitno jer su sva sela krcata. Tko nema, može pitati susjeda. Svugdje postoji i neko skladište.

Dečki iz Crvenoh križa su rekli da ako nam netko stane na put i želi nas zaustaviti, da nikako ne stajemo, nego gazimo. Navodno je opasno.
Mi nismo doživjeli nikakvu opasnu situaciju, ni približno. A prošao sam područje ovih dana fakat uzduž i poprijeko u svim smjerovima. Naravno, moguće je da su drugi doživjeli loše situacije, to što ja nisam ne znači puno. Osim toga, ja sam lud kad mi netko pokuša prijetiti ili učiniti zlo, bolje za sve da se to nije dogodilo jer bi bilo… Bilo bi svašta. To je sigurno.

Sažetak svega?
Ne treba više dostavljati hranu ni robu. Trebaju se raskrčiti zalihe tamo, a to moraju oni.
Ponavljam, mali ljudi su spasili situaciju prvih dan-dva, ali sad dalje samo smetamo.
Sve institucije na terenu su krcate i moraju obaviti svoj posao. Nije lako.
Ako itko želi pomoći, najbolje bi bilo da se jave Crvenom križu ili Civilnoj zaštiti, da se prijave za volontere za sortiranje robe. To su brda hrane, pića i robe. Roba u vrećama, ljudi su se valjda rješavali svega što im je višak.
Mislim da će se jako puno toga baciti.
S obzirom na to da volim ekologiju, i poštujem tuđi trud i dobru volju, srce me boli zbog toga.

Trebat će i fizički rad uskoro. I građevisnki materijal. Ali opet – prvo institucije moraju odraditi svoj posao. Ljudi ne smiju popravljati ni graditi prije nego je službeno utvrđena šteta, inače ništa od naknada.
Ne vidim više nikakve potrebe da smetamo tamo. Osim ako netko želi volontirati u sortiranju robe. Slobodno nazovite i pitajte kako možete pomoći.

Prvi dan sam napisao da treba slati sortirane kutije pomoći. Na kojima piše što je unutra. Ista stvar s vrećama. Nažalost, ljudi to nisu radili, i dogodit će se isto kao i s drugim humanitarnim pomoćima – puno će se bacati!

HGSS ide po najzabačenijim naseljima i kućama. Nema tko će biti zaboravljen.
Ne nasjedajte na senzacionalističke dezinformacije.
Jedan policajac je bio ljut na sve nas. Zatvorena cesta do lokacije gdje smo trebali doći. Kaže nam “ovo je put za vatrogasce, ali rade otežano zbog vas i svih takvih koji nose ljudima bezglavo flašu vode i sendvič. Pustite Crveni križ da radi svoj posao”. Isprva sam si mislio “ma, što on zna, ja furam 200 kg brašna, time ćemo riješiti potrebe staračkog doma za ne znam koliko tjedana”. No, odbili su brašno. Odbili su sve što smo nosili. Zato što imaju svega previše.

Policajac je bio u pravu. Mi smo ti koji sad rade problem.
Još ću sutra odvesti turu jer sam obećao, i dogovoreno je preko drugih ljudi, nadam se smisleno i sa svrhom. I to je to.

fizičke poslove dolazim čim bude trebalo. I daljnje potrebe, koje god bile.
A do tada moram popraviti kombi, koji je dobio po hladnjaku na blatnim brdskim puteljcima. Napravio kilometara, potrošio nafte… Danas još smisleno, ali sutra bi već moglo biti apsolutno besmisleno, kontraproduktivno i ekološki štetno.
Tone i tone robe su tamo. A lokalci jedini znaju gdje stvarno treba to ići.’