Za vrijeme pandemije i nakon potresa, u crkvenim krugovima cirkulira informacija da je povećana potreba za duhovnom pomoći, a neki vjernici svojim svećenicima povjeravaju da su pod utjecajem napasti i zloduha, piše Darko Pavičić za Večernji list.
Zbog toga, dodaje Pavičić, neke su biskupije počele razmišljati o službi egzorcista i imenovanju svećenika koji bi obavljao tu službu. Pavičić je o tome razgovarao s isusovcem p. Sinišom Štambukom, koji je na službi u Osijeku i kaže da je čuo za te informacije, ali upozorava da bi trebalo vidjeti i službene podatke kako ne bi nagađali.
“Mislim da nas već i svakodnevno iskustvo uči da – ako probleme ne rješavamo ili pak njihovo rješavanje na dulji period odgađamo – oni rastu i intenzitetom i brojem. Mislim da je shvatljivo da to može imati – a nerijetko i ima – implikacije i na ljudsko društvo u cjelini. Spomenuo bih učestala bolovanja, prenapučenost psihijatrijskih odjela i samoubojstva kao neke od očitijih posljedica u posljednjih desetak godina. Riječ je uglavnom o ljudima s različitim duhovnim manifestacijama i iskustvima, koja njihovo svakodnevno funkcioniranje ozbiljno dovode u pitanje.
Takvi duhovni problemi zahtijevaju duhovni pristup, ali i primjenu drugih sredstava koja Crkva ima na raspolaganju, ali ih rijetko koristi. Kako po tom pitanju u Hrvatskoj desetljećima nismo ulagali dostatan napor, razumljivo je da na tom području nismo odgovorili na neke posebne i rastuće potrebe vjernika, pa nas onda ne treba čuditi učestalost takvih problema”, objasnio je Štambuk.
Na pitanje Pavičića zašto je egzorcizam u Hrvatskoj još uvijek tabu-tema, Štambuk je rekao “Hm, i da i ne!” te kako misli da je potrebno razumjeti kontekst. “Koliko mi je poznato, u svećeničkoj formaciji do početka 70-ih godina prošloga stoljeća služba egzorcista je postojala kao nešto samo po sebi razumljivo (spadala je u tzv. niže redove, nap. a.). Na crkvenim učilištima, s druge strane, postojali su kolegiji poput demonologije i angelologije. Do tog vremena, svi su zaređeni svećenici ujedno bili i egzorcisti, makar to bilo samo nominalno, uz malu ili nikakvu praktičnu primjenu. O tome su učili i o tome bili dostatno ili barem u osnovama informirani”, rekao je.
“No naglim napretkom znanosti početkom 20. st., a posebno sve jasnijim profiliranjem opće psihologije te nešto kasnije moderne psihologije i psihijatrije, nekim se ljudima iz crkvenih krugova činilo da je služba egzorcista u doba takvog i tolikog procvata znanosti i otvaranja Crkve svijetu pomalo zastarjela pa i suvišna! Zato se od početka 70-ih ta služba izuzima iz programa svećeničke formacije, a kolegiji demonologije i angelologije postupno se gase i padaju u zaborav. To nas navodi na to da su od početka 70-ih godina do danas svi svećenici koji su prošli novu i progresivnu formaciju zapravo lišeni i najosnovnijih informacija o toj problematici!
Dakako da je jasno da 50 godina nije kratko vrijeme. Svjesni smo također da od 60-ih godina postoje sve učestaliji prodori različitih istočnjačkih religija, vjerovanja i vjerskih praksa. Ne treba zanemariti ni utjecaj seksualne revolucije, ateizma, materijalizma, relativizma i mnogih drugih izama koji su dodatno zbunili suvremenog i duhovno izgladnjelog čovjeka. Ako tome dodamo i sve otvorenije prakticiranje okultnih učenja, osnivanja različitih škola, sekti, udruga i bratstava, onda ne čudi što broj osoba s duhovnim problemima naglo raste.
A što se tiče tabu-teme, znam da je u nekoliko slučajeva došlo do zloporabe ovlasti dane svećenicima te je došlo do neželjenih posljedica. Stoga, oci biskupi, kada je o tim stvarima riječ, nisu bez razloga oprezni pa i sumnjičavi. Egzorcizam nije javna predstava ni način zabave za znatiželjnike i treba pomno nastojati da se poštuju i ovlasti i uvjeti, pod kojima su dotične ovlasti, kao i voditi brigu o dobru svih osoba uključenih u dotični slučaj ili službu…”, rekao je.
Inače, Štambuk nije egzorcist, ali je preveo na hrvatski jezik dokumentarac o egzorcizmu, u kojem se pojavljuje i poznati egzorcist Gabriele Amorth. “William Friedkin, koji je dokumentarac snimio, ujedno je režirao i kultni film ‘Egzorcist’ iz 1973. koji nazivaju najstrašnijim filmom svih vremena, čija se radnja temelji na istinitom događaju. Više detalja o tome možete saznati iz samoga dokumentarca ‘Đavao i otac Amorth’ koji je dostupan na YouTubeu”, rekao je.
Objasnio je da je egzorcizam svečani obred Crkve koji se obavlja, u ime i po ovlasti Crkve, kako bi Bog pogođenu osobu oslobodio od đavolskog utjecaja. “Po svojoj naravi egzorcizam je sakramental i njegova učinkovitost – osim o Bogu i zagovoru Blažene Djevice Marije i Svetih, ovisi o brojnim drugim čimbenicima, od kojih su glavni vjera pogođene osobe i njezina volja za oslobođenjem te vjera i odgovarajuća priprava i poniznost samog egzorcista… Mislim da je razumljivo da kad se iscrpe sva politička, diplomatska i mirovna nastojanja u oslobođenju zarobljenih, poniženih i mučenih ljudi i kad se svim tim naporima neprijatelj izruga – na red dolazi posebno obučena jedinica za oslobađanje.”
Na komentar Pavičića kako današnjem čovjeku zvuči nevjerojatno da se neki zloduh može uvući u drugog čovjeka, Štambuk je rekao da je previše je onih koji preko nevjerice i radoznalosti i ne htijući upadaju u “brojne zamke koje je Božji neprijatelj posvuda postavio”.
“Nije mi namjera, kad to kažem, da ljudi žive u strahu i da na svakom ćošku vide đavla, nego da budu oprezni i da se čuvaju lakomislenog i samostalnog ‘istraživanja’, čemu su naročito skloni mladi. Uistinu oprezan može biti samo onaj tko poznaje Božju riječ i tko je otvoren i poslušan Božjemu Duhu. Ako ne poznate pravila neke igre, kako možete biti oprezni i ne pogriješiti te u konačnici ne izgubiti?!”, rekao je.
Upitan kako netko može prepoznati da je okružen zlim dusima, Štambuk kaže da to ovisi o samoj osobi i o vrsti okruženosti. “Ljudi su konstantno okruženi demonima ili zlodusima, samo toga nisu svjesni jer ih ne vide; kao što nisu svjesni ni prisutnosti anđela. I jedni i drugi nastoje djelovati na ljude; jedni negativno, drugi pozitivno. Osoba prvo primijeti da se nešto čudno događa ili da se nešto što se do tada obično događalo, više ne događa. Te stvari čovjek može doživjeti ili kao vanjska ili kao nutarnja iskustva”, rekao je.
Potom je objasnio da su vanjska iskustva manje ili više vezana za stvari i pojave koje mogu opaziti i druge osobe ili se mogu zabilježiti na videozapisu ili audiozapisu. “Nutarnja iskustva su ona koja osoba u sebi doživljava kao stvarna, ali druge osobe, koje su nazočne, ne mogu ih opaziti te se stvar izvana vidi kao subjektivna i često se povezuje i pomiješa s psihijatrijskim oboljenjima sličnih ili istih simptoma, što nerijetko dovodi do nesporazuma i nerazumijevanja užeg ili šireg kruga ljudi, koji okružuju pogođenu osobu, do njezina obilježavanja, što je vrlo neugodno.
Ovisno o stanju osobe, kao i o vrsti i intenzitetu problema, osoba može iskusiti nesanicu, imati noćne more, osjećati strah, nesigurnost, bijes, mržnju, a može se i na različite načine neobično ponašati, što obično opaze ukućani. S druge strane, zlom pogođena osoba može osjećati i fizičke patnje poput boli u različitim dijelovima tijela; npr. može osjetiti pečenje, na koži se mogu pojaviti neobjašnjive posjekline, ogrebotine, otekline i sl. Treba međutim reći da sami simptomi nikad nisu dokaz da je riječ o nadnaravnom i ozbiljnom slučaju! Nerijetko se dogodi da, ako takva osoba ide k liječniku i obavi liječničke pretrage, nalazi budu uredni i u granicama normale…”, tvrdi.
Što tada učiniti, dodaje Štambuk, ovisi o tome kakvo je ozračje u samoj biskupiji, u kojoj dotična osoba prebiva. “Tj. postoji li svijest i osnovno znanje o toj problematici, kao i otvorenost onih koji biskupijom upravljaju. Općenito govoreći, osoba se može obratiti biskupijskim kurijama (ordinarijat, vikarijat), biskupovu tajniku, generalnom vikaru – nije nužno obratiti se samom biskupu odnosno ordinariju na tom području”, rekao je Štambuk za Večernji list.
