Svaki bezobrazluk ima svoje granice, osim u Hrvatskoj, koju je sve teže nazivati “lijepom” i “našom”, a po poštivanju zakona i “domovinom”. Postala je ovo lijepa i njihova domovina, gomili kriminalaca i uzurpatora našeg zajedničkog prirodnog blaga kojim se mi tek na papiru i turističkim sloganima hvalimo, a u praksi oni šute, ilegalno grabe od onog najljepšeg što imamo i ubiru novac. U toj golemoj mašineriji uzurpatora, ama baš svaki pojedinac će pronaći opravdanje za to što radi obalnom pojasu, neke od njih će pod pritiskom medija još veća mašinerija polukorisnih javnih službenika i nešto malo prijaviti te nešto sitno kazniti, a u konačnici, ovi prvi će nastaviti tamo gdje su stali – nasrtati na pomorsko dobro, betonirati i dobro to unovčiti. Jer, nema veze što je ilegalno, dok ono što rade dođe na red, investicija će se višestruko isplatiti. Jedan od takvih slučajeva stiže iz Sevida.
Još u travnju prošle godine Upravni odjel za turizam Splitsko-dalmatinske županije izvijestio je o bespravnim uzurpatorima koji su zloupotrebili vrijeme socijalnog i fizičkog distanciranja te ostalih restriktivnih mjera uvedenih s ciljem suzbijanja epidemije koronavirus,a kako bi nezakonitim građevinskim radovima devastirali i prisvajali pomorsko dobro. Upravo su se dva slučaja dogodila na području Sevida na moru, predio Plat, piše Jurica Gašpar za Morski.hr
Komunalni redari su tada utvrdili da se u oba slučaja radi o bespravnoj gradnji na pomorskom dobru od strane dvaju različitih investitora. Jedan je bio investitor koji živi na adresi Plat 1, a drugi na adresi Plat 7.
Oba su se razbahatila i zajahala betonirati čestice koje su u katastru registrirane kao pašnjaci u vlasništvu Republike Hrvatske, odnosno pod Upravom pomorstva, Ministarstva mora, prometa i infrastrukture. Rezultate očevida, Komunalno redarstvo Općine Marina uputilo je nadležnoj Upravi za inspekcijske poslove Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja na daljnje postupanje i to je bilo to.
I umjesto da država dovede bagere, sve što je ilegalno jednostavno sravni sa zemljom, vrati u prvobitno stanje (koliko je to uopće moguće), materijal deponira i sve to investitoru naplati zajedno s kamatama, događa se upravo suprotno. Pomorsko dobro se ispred Plata 7 nastavilo devastirati, popločalo se sunčalište kamenom, napravljen je privez za brod, ograda od inoxa i sve to skupa se prodavalo s “privatnom plažom”, otvoreno na Njuškalu za gotovo 10 milijuna kuna.
Ni tu frajer nije stao, izgradio je dva betonska zida, duljine 28 metara i stepenice koje povezuju uništeno pomorsko dobro i gore izgrađene vile koju je nakon izlaska inspekcija i dovršio. Ovog ljeta tu su bili suncobrani i ležaljke, te zeleni tapet preko makadamskog puta uz obalu, koji povezuje betoniranu plažu i ulaz dvorišta od vile.
Veliko finale svakako je ovo; stepenice od inoxa za lagano ulaženje uz more, ali konstruirane tako da se zaključavaju onda kad ih (odabrani) ne koriste. Jasna je ovo poruka državi, njenim zakonima i svim građanima koji za razliku od ovakvih tipova, zakone uzalud poštuju. I baš kad mislimo da nas ništa više ne može iznenaditi, uvijek se dogodi nešto gluplje, gore, odvratnije. Tako će, čini se, biti sve dok građani i država ne odluče promijeniti ploču prema onima koji se sa svima nama izrugivaju.
