Višestruko nagrađavana predstava ZKM-a, „Ja sam ona koja nisam“ gostuje u riječkom HNK Ivana pl. Zajca u utorak 7. lipnja 2022. s početkom u 19 sati. Predstava Mate Matišića u režiji velikog Paola Magellija i dramaturgiji Željke Udovičić Pleština osvojila je na upravo završenom 67. Sterijinom pozorju u Novom Sadu nagrade kritike i publike za najbolju predstavu.
Ova uzbudljiva i provokativna predstava u Hrvatskoj je ranije već dobila najveću medijsku nagradu Zlatni studio Jutarnjeg lista za najbolju kazališnu predstavu. I dvoje glumaca iz istoimene predstave osvojilo je nagradu Zlatni studio: Lucija Šerbedžija za najbolju žensku kazališnu ulogu te Filip Nola za najbolju mušku kazališnu ulogu. Ivan Marušić Klif je na 23. Marulićevim danima u Splitu za video projekcije dobio Nagradu za umjetničko ostvarenje.
VIDEO DANA:
Prateći strukturu Matišićevog teksta predstava je konstruirana od tri jednočinke, naslovljene „Hrvatska Lolita“, „Porno film“ i „Žena djevojčica“, koje povezuju glavni ženski likovi. Ipak, redatelj i dramaturginja odmiču se od realističnosti i naturalističnosti prvog plana teksta te poniru u unutarnje svjetove triju žena, onih koje su izudarane, ranjene i opet prelijepe, koje se razotkrivaju fizički i emotivno, neustrašene od tuđih pogleda, halapljivih i sažalnih, izrastajući na njima iznova u nova bića koja žive s druge strane brutalne stvarnosti.
U predstavi koja plijeni pažnju od svoje premijere i koja je postala pravom miljenicom publike glumeAnđela Ramljak, Maro Martinović, Barbara Prpić, Milivoj Beader, Doris Šarić Kukuljica, Hrvojka Begović, Filip Nola („Hrvatska Lolita“); Lucija Šerbedžija, Frano Mašković, Ugo Korani, Filip Nola („Porno film“) te Urša Raukar, Zoran Čubrilo, Dado Ćosić, Lucija Šerbedžija, Anđela Ramljak, Milivoj Beader i Katarina Bistrović Darvaš („Žena djevojčica“).
Scenografiju je osmislio Miljenko Sekulić, kostimografkinja jeMarita Ćopo, glazbu potpisujuIvanka MazurkijevićiDamir Martinović Mrle, a videoprojekcijeIvan Marušić Klif. Svjetlo oblikujeAleksandar Čavlek.
Matišićevo pismo dobro je poznato hrvatskoj kazališnoj publici, na mjestima potpuno oporo i gotovo surovo u svom temeljnom dispozitivu, snažno kontrastirano sa žanrovskim odrednicama komedije ili crne komedije, a opet do kraja iskreno i ogoljeno u svom sadržaju, koji u transferu između autora i njegove publike ne štedi baš nikoga. Ovog pisca na pozornicama uglavnom uprizoruju u realističnom izvedbenom prosedeu, međutim, redatelj Paolo Magelli, u suradnji sa svojom stalnom suradnicom dramaturginjom Željkom Udovičić Pleštinom učinio je gotovo suprotno i zbog toga je izrazito uzbudljiva.
