Jedan od najznačajnijih datuma u dugoj povijesti Stadiona Kantrida bio je današnji dan, 9. kolovoza, dan kada je pod stijenama prepune Kantride svečano upaljena rasvjeta
Piše: Neven Šantić
Dogodilo se to na kraju jednog, za riječki sport, dinamičnog razdoblja prve polovice 1970-ih godina prošlog stoljeća kada je Rijeka, nakon dugog razdoblja kroničnog nedostatka sportske infrastrukture, dobila nekoliko značajnih sportskih objekata. Nakon što su, između ostalog, sagrađene Dvorana mladosti i Dvorana Dinko Lukarić na Kozali te olimpijski bazen na Kantridi, na red je 1975. godine došla i rasvjeta na Kantridi.
Spiritus movens projekta rasvjete je bio Ivica Smolčić
Spiritus movens projekta rasvjete je bio Ivica Smolčić, direktor stadiona. Prema svjedočenju ing. Ante Šupe, upravo nakon razgovora njih dvojice za ideju su još krajem 1971. godine zagrijali i ostale sportske i javne radnike. Krenulo se u pripremu projekta, gdje je bilo predviđeno da se pod rasvjetom odvijaju ne samo nogometne utakmice nego i priredbe svih žanrova, od kulturnih događanja do koncerata. No, za paljenje reflektora, trebat će pričekati još četiri godine.
Cijena uvođenja rasvjete iznosila je 10 milijuna dinara odnosno, po tadašnjem tečaju, 555 tisuća dolara ili 1,4 milijuna njemačkih maraka. Stupove je dizala tvrtka Braća Kavurić iz Zagreba. Svaki od dva stupa na južnoj strani bio je visok 52 metra i težak 24 tone, dok su sjeverni bili nešto niži. Stupovi su svojim oblikom simbolizirali brodske jarbole. Podizanje stupova obilježio je pad jednog od njih u prvom pokušaju postavljanja, ali na sreću nitko nije bio ozlijeđen.
Postavljno je 216 reflektora
Postavljeno je 216 reflektora proizvodnje Siemensa i tvrtke Šikić iz Zagreba, a žarulje su bile njemačke marke Osram. Svaki je reflektor usmjeren u određenu točku na terenu, što je određeno po kompjutoru tvrtke Siemens. Ukupna snaga rasvjete je bila 580 kilovata.
Posebna prednost rasvjete je bila u njenim komandama, mogla se podesiti na 250 luksa za treninge, 650 luksa za prijateljske utakmice i 860 luksa za prvenstvene utakmice, a sve je to dovoljno da televizija u crno-bijeloj tehnici može prenositi utakmice. Navedene rasvjete postizale su se samo gornjim reflektorima, a kad bi se se uključila i donja grupa reflektora postizala se rasvjeta za snimanje u boji od 1700 luksa dok je maksimalna iznosila čak 2350 luksa.
U čitav sistem ugrađen je jedan dio žarulja koje bi se u slučaju nestanka struje momentalno palile, a svjetlo koje bi davale bilo bi dovoljno za nastavak utakmice. Ostale se žarulje inače u tom slučaju pale za deset minuta. Ovakav sustav takozvane nužne rasvjete određen je njemačkim propisima, a koliko je bilo poznato Božidaru Žicu, koji je nadzirao postavljanje rasvjete i instalacija, od svih modernih osvijetljenih stadiona u tadašnjoj Jugoslaviji, niti jedan nije imao takav sustav već su se i kod najmanjeg prekida električne energije žarulje palile tek za 30 minuta.
Potrošak električne energije za odigravanje javne utakmice, uz jačinu rasvjete od 650 luksa, iznosio je tada za dva sata 531 dinar (29,5 dolara ili 76,4 DEM), a za utakmicu koju je televizija mogla prenositi u boji 1.500 dinara (83 dolara ili 216 DEM). “Očito je da se ne radi o velikom novcu kao što se to mislilo, pa nije isključeno ni uvođenje noćnog kupanja na Kantridi o čemu se sve više govori”, jedna je od tadašnjih rekacija javnosti na izračun koštanja rasvjete.
Prvi susret pod reflektorima Rijeka – Dinamo
Iako je bilo planirano da gost Rijeke na prvoj utakmici pod električnom rasvjetom bude Real, to se zbog “nemogućih financijskih uvjeta španjolskog kluba”, kako su objasnili iz uprave Rijeke, nije dogodilo. Suparnik je bio Dinamo, i to u sklopu turnira Maksimir-Kantrida 1975 u organizaciji Sportskih novosti.
Utakmica na kojoj je prvi put upaljena rasvjeta je odigrana u subotu, 9. kolovoza 1975. godine s početkom u 20.15 sati. Prije toga u 18.30 započeo je, kako se tada govorilo, kulturno-umjetnički program, na kojem su nastupali dubrovačka grupa Libertas, Oliver Dragojević, Milo Hrnić i Radojka Šverko te folklorni ansambl Zora iz Opatije.
Utakmicu je vodio legendarni riječki nogometni sudac Josip Pino Glažar, s pomoćnicima Pađenom i Rubinićem. Čast da izvede početni udarac na prvoj utakmicu pod reflektorima na Kantridi pripala je upravo spomenutom Ivici Smolčiću.
U trenutku paljenja reflektora puštena je cijela snaga rasvjete, pa su prisutni na stadionu i građani na Kantridi kao i u ostalim dijelovima grada iz kojih se mogao vidjeti stadion, mogli dočarati sjaj najbolje osvjetljenih stadiona Europe od kojih je, prema prvim mjerenjima, samo stadion Reala u Madridu tada imao veću snagu u luksovima od riječkog.
