Prije nešto više od godinu dana saznao je da ima sarkom, odnosno rak kostiju. Dijagnoza mu je u potpuno promijenila život, pa je na društvenim mrežama odlučio podijeliti svoju priču. Kada je saznao za bolest njegova partnerica je bila trudna s drugom kćeri, a Marka je sve potaknulo da napiše knjigu “Putovanje zvano igra” koju će predstaviti idućeg tjedna
Kad saznaju da su bolesni, ljudi se često povuku u sebe, o tome ne razgovaraju, ne šale se, ne slikaju se i to ne dijele s drugima. Ali jedan mladi arhitekt napravio je sve suprotno od toga. Sigurno ste čuli za Marka Babića, čovjeka koji je mnoge naučio da se s rakom može živjeti i pritom se smijati
Prije nešto više od godinu dana saznao je da ima sarkom, odnosno rak kostiju. Dijagnoza mu je u potpuno promijenila život, pa je na društvenim mrežama odlučio podijeliti svoju priču. Kada je saznao za bolest njegova partnerica je bila trudna s drugom kćeri, a Marka je sve potaknulo da napiše knjigu “Putovanje zvano igra” koju će predstaviti idućeg tjedna.
“Meni je prirodno govoriti stvari onako kako jesu. Ja sam to radio i prije bolesti. Nisam počeo kad sam se razbolio. Prije je bilo sve savršeno pa sam sprdao ženu i dijete, a sada je još bolje jer imam dvije curke pa ih mogu sprdati. Humor je dobra stvar za sve u životu, uvijek dobro dođe”, kaže Marko kroz šalu pa objašnjava kako je se odlučio na takav potez:
“Vrlo brzo kad su se stvari krenule događati, prvi dan nakon dijagnoze pričao s ljudima iz svog kruga. Bio sam jako otvoren i transparentan prema njima i pričao im kako se osjećam. Shvatio sam da jako puno dobijem natrag od ljudi kad im se otvorim, onda se i oni otvore meni. Meni je to jako godilo. Shvatio sam ako sam otvoren prema drugima, dobivam jako puno i od sebe i od drugih i onda sam to samo prenio na društvene mreže.”
Za dijagnozu je saznao dok je sa svojom tada 2,5 godišnjom kćeri šetao psa. Pisati je počeo zbog sebe, a onda je shvatio da bi htio da njegove kćeri to mogu pročitati kada za to dođe vrijeme.
“Šetao sam psa sa svojom kćeri, tada 2,5 godišnjom i nazvao me nevjenčani punac i rekao ‘Ej, bok, imam lošu vijest. Imaš malignu tvorevinu’. Ne dogodi se ništa lijepo. Ja sam u tom trenutku sam bio 100 posto fokusiran da se ne raspadne jer sam bio sam s djetetom i nisam si to mogao dopustiti. Nije to lijepo to čuti i ne možeš ostati pribran. Dovukao sam se do doma i onda sam se raspao. Čim sam saznao sjeo sam za stol, ali nisam odlučio da će biti knjiga. Prvo sam pisao radi sebe jer sam htio da svi zaključci u životu da mi ostanu negdje kad ozdravim, a znao sam da ću ozdraviti. Nisam htio zaboraviti sve lekcije koje će me ovo putovanje naučiti. Počeo sam pisati zbog sebe, a onda kad je situacija bila nezgodnija s nalazima i prognostički lošija shvatio sam da želim svojim curama nešto ostaviti i da je najbolje da to budu tekstovi koje pišem, a da bi mogli preživjeti dovoljno dugo da ih mogu čitati u nekim godinama kad mogu razumjeti je način da bude knjiga. Ne bi preživjeli na hard disku, recimo.”
Život mu je, kaže, kvalitetniji nego prije dijagnoze
“Siguran sam da je kvalitetniji nego 95 posto ljudi. Toliko dobrih stvari mi se događa. Privukao sam toliko super ljudi, proveo sam sa svojim curama vremena koliko, da je život išao normalno, ne bih ni 30 posto. Puno sam svjesniji svakog dana i trenutka. Odlučio sam izvući maksimum iz ove priče, a nisam znao što će biti, ali sada s godinom i mjesecima iskustva je maksimum.”
Misao o smrti ne opterećuje ga, kaže.
“Bavim se s njom utoliko, mogu umrijeti sutra, za godinu, pet godina i želim da mi je danas super dan. Promijenio sam svašta. Prehranu, životne navike, počeo sam se baviti samim sobom. Mislim da je to bilo jako važno na mom putu. Recept za ozdravljenje u ovoj situaciji baš nekakva zaokruženost priče. Naravno, i suvremena medicina.”
Na pitanje je li vježbao pozitivan stav, odgovara:
“Znam reći ljudima, imam osjećaj da sam se zadnjih 10 godina da sam se pripremao za ovo iako naravno nikad nisam znao vježbajući pozitivan stav, neopterećenost. Nisam preko noći postao ovo što sam danas. Već sam to bio, ali nisam se rodio takav. Dugi niz godina sam to trenirao u sebi i sad sam to doveo na neku višu razinu silom prilika.”
Na pitanje je li se sprijateljio sa sarkomom, kaže:
“Više nismo dobri jer je otišao svojim smjerom. Nalazi su odlični, teško je reći da sam zdrav jer to nije jednostavno. Nalazi su fenomenalni i ako nastavim u ovom smjeru ću biti odlično”, kazao je Marko pa dodao da mu pratitelji vraćaju enormnom količinom pozitive i energije.
“Kad mi netko napiše tko me ne zna dugačku poruku vidiš da je izdvojio pola sata da mi napiše nešto- to te puni”, zaključio je, prenosi danas.hr.
